Ako isključimo mogućnost prijevremenih parlamentarnih izbora, do održavanja redovitih parlamentarnih izbora svakako će doći u sljedećih 12 do najkasnije 16 mjeseci. Preciznije rečeno, prijevremeni izbori su gotovo isključeni zbog toga što bi morali biti održani do kraja ove godine budući su izbori koji se održe u zadnjoj godini aktualnog saziva Sabora smatraju redovitima.

Zbog navedenog nije nimalo čudno da se u političkom životu i u političkim strankama dinamiziraju neki procesi koji upućuju na to da se približavaju izbori. Tu prije svega mislim na političko pozicioniranje nekih stranaka, na stvaranje eventualnih predizbornih koalicija, zatim na tehničko-organizacijeske i financijske pripreme za izbore itd.

Tako je, primjerice, HSLS prije otprilike mjesec dana odlučio izići iz aktualne vladajuće koalicije očito vjerujući da će tako polučiti bolje izborne rezultate. Na lijevom centru već je došlo do stvaranja tzv. Kukuriku koalicije u koju su ušli SDP kao najjača stranka lijevog centra te HNS, IDS i HSU. I na desnici i na desnom centru došlo je do ‘komešanja’. Naime, HDZ za sada može računati na nastavak koalicijske suradnje s HSS-om što mu prema nedavnim ispitivanjima javnog mnijenja birača ne bi bilo dovoljno za održanje vlasti i iduće četiri godine. Zato HDZ nastoji odlediti svoje odnose s nekim strankama na desnici i desnom centru (prije svega s pravaškim strankama), kao i nekim drugim, formalnim i neformalnim, političkim skupinama (u takva nastojanja spada obnova odnosa s obitelji Tuđman i posebno dr. Miroslavom Tuđmanom).

U ovakav sklop političkih zbivanja spadaju i rasprave, aktualizirane prije mjesec-dva dana, o stvaranju nekog trećeg političkog bloka koji bi se mogao pojaviti na sljedećim parlamentarnim izborima s ambicijom da poluči dobar izborni rezultat. To bi, dakle, trebao biti blok političkih snaga koji bi se suprotstavio dvjema najjačim političkim strankama – HDZ-u i SDP-u. Glavni razlog formiranja takvog političkog bloka jest nezadovoljstvo vladanjem i uopće političkim ponašanjem i djelovanjem ovih dviju najjačih političkih stranaka i uvjerenje da bi spomenuti blok mogao dobiti značajniju podršku birača odnosno građana.

Prve ideje i rasprave o trećem političkom bloku pojavile su se još prije godinu i pol dana, dakle, prije nego je bila formalizirana ‘Kukuriku koalicija’ na lijevom centru. One su bile vezane za eventualno predizborno udruživanje tzv. malih stranaka kao što su HNS, HSLS, IDS pa čak i HSS, kao i za političko aktiviranje tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića nakon njegovog odlaska s te funkcije. Spekuliralo se i o tome kako bi on politički predvodio tu skupinu stranaka. Mesić se nije nikada precizno izjasnio o takvoj svojoj ulozi makar je izjavljivao da se ne kani sasvim povući iz političkog života.

Danas se može s dosta preciznosti zaključiti da od formiranja takvog političkog bloka neće biti ništa. HNS i IDS su se priklonili koaliciji sa SDP-om, HSLS, čini se, ima namjeru samostalno izići na izbore, a HSS će vjerojatno i dalje koalirati s HDZ-om. Što se tiče Stjepana Mesića, nakon završetka njegovog predsjedničkog mandata, on je sve manje prisutan u političkom životu i veliko je pitanje kako bi prošao na izborima. Tako bi se s pravom moglo zaključiti da je priča o trećem bloku zapravo završena priča.

Međutim, ta priča je ipak nedavno nastavljena, ali u sasvim novom kontekstu. Nastavak priče otvorio je splitski gradonačelnik Željko Kerum bombastičnom izjavom u tjedniku Globus da će on i još nekoliko nezavisnih gradonačelnika iz Dalmacije (Pjerino Bebić iz Hvara, Joško Berket iz Kaštela, Ivica Glavan iz Sinja itd.), zajednički izići na sljedeće parlamentarne izbore i osvojiti 10-15 mandata te da se bez njih neće moći formirati nova hrvatska vlada nakon tih izbora.

Treba podsjetiti da je Željko Kerum nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora formirao novu političku stranku kojoj je dao ime Građanska stranka (pomalo neobičan naziv s obzirom na politička stajališta koja je Kerum iznosio prije i poslije lokalnih izbora). Tu se uočava mala proturječnot u Kerumovim političkim razmišljanjima. S jedne strane, vrlo je kritičan spram drugih političkih stranaka (posebno dviju najvećih), a, s druge strane, ipak formira vlastitu stranku. Također, nije jasno hoće li njegova stranka biti jezgro političkog povezivanja nezavisnih gradonačelnika ili samo dio te političke grupacije koja bi htjela osvojiti vlast na nacionalnom planu.

Da je Kerumova ideja tek u povojima pokazuje i reakcija većine gradonačelnika koje je on imao u vidu kao političke suradnike. Osim hvarskog gradonačelnika Pjerina Bebića, ostali gradonačelnici tvrde da o toj ideji uopće nisu ozbiljno razgovarali, a čini se da nisu voljni ni sudjelovati u takvoj operaciji. Isto tako, Kerum nije sklon u ovu političku grupaciju uključiti zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, jer smatra da je on u dosadašnjoj političkoj karijeri bio stranački čovjek. Neki drugi nezavisni kandidati s prošlogodišnjih lokalnih izbora, kao primjerice Plinio Cuccurin iz Istre ili Josip Kregar iz Zagreba, nisu voljni sudjelovati u realizaciji ove ideje.

Postavlja se pitanje zašto je Željko Kerum u ovome trenutku izišao s takvom idejom i kakvi su izgledi za njen uspjeh.

Po mome mišljenju, glavni razlog je njegov pokušaj da angažiranjem na nacionalnim izborima preusmjeri pažnju javnosti od načina na koji vlada Splitom. Sada je već vidljivo da on u operativnom smislu uopće ne sudjeluje u upravljanju gradom (te poslove povjerio je svojim pomoćnicima/pomoćnicama), a nekim svojim javnim istupima značajno doprinio degradaciji našeg političkog života (u tome se može mjeriti sa Zdravkom Mamićem).

Dakle, ako bismo pokušali procjenjivati mogući pozitivan doprinos Kerumovog ‘trećeg bloka’ hrvatskoj politici na nacionalnom planu, na osnovu onoga što je učinio u Splitu nakon lokalnim izbora onda nema razloga za veliki optimizam. Ulazak većeg broja manje ili više uspješnih poduzetnika i manje ili više uspješnih menadžera u hrvatsku ‘visoku politiku’ može donijeti više štete negoli koristi. Treba podsjetiti da je Željko Kerum preko svojih nezavisnih lista u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji zapravo legalizirao čisti nepotizam (sestra mu je predsjednica Gradskog vijeća, zet predsjednik županijske skupštine, rođak dogradonačelnik Splita itd.). Opasnost od tzv. sukoba interesa mogla bi biti izraženija nego na lokalnoj razini (primjerice donošenje zakona koji bi pogodovali pojedinim granama gospodarstva u kojima politički angažirani poduzetnici ili menadžeri imaju svoje ekonomske interese).

Kakve su realne šanse da ovakva politička grupacija poluči dobar izborni rezultat? Jedino u slučaju da u trenutku izbora političko nezadovoljstvo većeg dijela birača bude toliko veliko da u znak protesta ipak glasuju za Keruma i ostale nezavisne gradonačelnike. To bi bilo više glasovanje protiv onih koji su do sada vladali negoli za one koji se nude kao alternativa i to alternativa koja bi garantirala bitnu promjenu dosadašnje politike.

Ako i prihvatimo ovu pozitivnu pretpostavku za izborni uspjeh ove političke grupacije, treba reći da ona kasni u pripremama za izbore. Ponajprije, još nismo bilo što čuli ili pročitali o konkretnom programu koji bi ona ponudila biračima, a nije razvila ni organizacijsku i tehničku infrastrukturu za nastup na izborima. Nešto od te infrastrukture ima u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ne misli valjda Kerum da u toj županiji može osvojiti 10 ili čak i više zastupničkih mandata?! Jedino čega im neće nedostajati jest novac.

Zato procjenjujem da tzv. Treći blok, ukoliko se uopće pojavi na sljedećim parlamentarnim izborima, može osvojiti samo nekoliko mandata i to prije svega u Splitsko-dalmatinskoj županiji.