Iako KIC ima prilično solidan program tribina, izložbi i filmova, sve je to nekako u drugom planu, a kafić ostaje konstanta. Još je žalosnije što se ovakva institucija prepoznaje po kafiću jer taj kafić baš i nije bogznašto. Izvlači ga milje, izvlači ga kontekst, slavna (i ne tako davna) prošlost, mjesto koje je samo sebe upisalo na emocionalnu kartu grada, tolerancija i fotografije po zidovima, ali izvlače ga samo do određene mjere, ne toliko da zabljesne, tek toliko da ne potone.

Cijene

Grozno je ono što ću sada napisati, ali izgleda da su ovo cijene koje su u centru Zagreba među nižima. Kava s mlijekom je devet (ni 50 metara dalje u ništa ljepšem ili posebnijem lokalu je 14 ili više), čaj je 12, a domaće žestice su 10 kuna. Veliko ožujsko je 16 kuna, a velika Stella 18, toče Beck's, a pola litre ćete također platiti 18 kuna. Decilitar vina je devet kuna, a one male buteljice od 0,187 (što je nedostajalo praktičnoj mjeri od dva decilitra, mora li se baš sve smanjivati, 0, 187, što to uopće znači?!) stoje 20 kuna.

Interijer

Jedna velika prostorija uređena s pažnjom, smislom i razumijevanjem, moderno i ugodno, ali opet, nažalost, nekako sterilno. Na stropu su crveni i zeleni reflektori koji prizivaju atmosferu diskokluba kada su uključeni, no mala je nevolja što kada u kafiću imate rasvjetu koja bi bila primjerenija klubu atmosfera koju ona priziva nije veseli i ludo zabavni vrhunac partija, već onaj trenutak kada se DJ još nije ni počeo zagrijavati, a u klub su već pristigli samo oni koji nisu došli zbog glazbe ili druženja, nego samo zato što im je doma bilo tako smrtno dosadno da su se morali maknuti.

Ovom prostoru nedostaje intime, možete je možda pronaći tek na stolovima u kutovima, a inače ste osuđeni na boravak u pravokutnoj prostoriji u kojoj ste uvijek nekome okrenuti leđima, a ako se počnete osjećati kao da ste na grupnoj terapiji nije problem u vama. Dodatni šarm dodaju i goleme i vidljive ventilacijske cijevi koje sam se trudio previdjeti, ali su nekako, podle kakve jesu, uvijek pronalazile način da mi uđu u vidno polje i nametnu mi svoje postojanje.

Ono što je zaista dobro jest što prostor kafića služi i kao galerija fotografija, pa su na zidovima uvijek neke jako dobre fotke (mislim da se postav mijenja svakoga mjeseca), ali opet problem; želite li pogledati sve fotografije morate kružiti po prostoru, smetati ljude koji ispijaju svoja pića, tu i tamo nekoga slučajno gurnuti, nekome se nagnuti nad stol, tu i tamo zaviriti u tuđu čašicu. Dosta nepraktično.

Usluga

Uglavnom brza, poslovna i profesionalna. Po ljeti je, naravno, drukčije jer se konobari moraju brinuti i o terasi koja je dolje, na ulici, dva kata niže i zaista se divim tim ljudima koji dnevno stotinjak puta u oba smjera savladavaju te stube kao da im život ovisi o tome. Svaka čast.

Klijentela

Šarena. Ovo je kafić koji dosta vole studenti, omiljen je i među srednjoškolcima koji ga vjerojatno doživljavaju kao jednu od točaka na putu svoga odrastanja, kao početak odraslog đira, a ne nedostaje ni istospolnih parova (uglavnom ipak jako diskretnih) budući da je ovo mjesto poznato kao tolerantno, kao mjesto na kojemu se nikome neće zamjeriti što za ruku drži osobu istoga spola.

Kako je kafić u centru tako tu znaju zalutati i oni koji o mjestu ne znaju ništa, putnici prolaznici ili gospođe koje nisu baš svaki dan u centru, a tu im se nekako činilo zgodno za popiti kavicu. Neprocjenjivi su ti izrazi lica kada shvate da su za onim stolom u kutu dečko i…dečko. Je, znaju one da to postoji, čitale su o tome, bilo je nešto i na televiziji, ali vidjeti to uživo, to je ipak nekaj drugega.

Sanitarije

Ugodne i svrsishodne. Nema potrebe o njima posebno razglabati jer nema ničega što bi posebno upadalo u oko kao iznimno dobro ili loše. Tamo su, funkcioniraju i tu bi se mogla mirna srca staviti točka da nije jednog gotovo dirljivog detalja. U WC-u stoji natpis 'Sušilo radi'. Meni je to krasno, bez ikakve ironije.

Posebna prednost

Centar grada, tolerantna i opuštena atmosfera, prilika za malo kulturnog uzdizanja. Jako lijep pogled na Preradovićevu ulicu, posebno dojmljiv kada vani pada snijeg. Ili kiša. Ili oboje.

Posebni nedostatak

Nedostaje duha. Možda je to uvjetovano tim prostorom koji je prostran i bez separea, prostorom koji sugerira izloženost i brzo hlapljenje, ali čini mi se kao da bi se tu moglo poduzeti nešto da se čitava stvar podigne na razinu više, ovako je dojam pokretne trake za ispijanje pića.

Napomena

Napominjem da sam već sve napomenuo. Marku televizora na kojemu se uglavnom prikazuje VH1 neću reklamirati.

Summa summarum

Ovaj je kafić nekada zaista imao duha, imao je 'ono nešto', onaj famozni faktor X koji ga je izdvajao iz mora drugih i zbog kojega su tu dolazili mnogi, zbog kojega su ti mnogi dolazili često i pritom se ugodno osjećali. Danas su ostale samo natruhe te nekadašnje vibre, danas se stvar doima prilično konfekcijski, fabricirano. No, i dalje pokazuje potencijal da se vrati na staze stare slave, ali kako vrijeme više prolazi to je vjerojatnost da će se takvo što zaista i zbiti sve manja.

Kada bi KIC trebalo opisati u jednoj rečenici, vjerojatno bih rekao da to nikada nije moj prvi izbor, ali ako se tamo završi nema nečega zbog čega bi se pretjerano bunio. Šest od deset.