Klaustrofobija
Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.
Draga Rujana,
Veoma me zanima tvoje mišljenje o strahu od vezivanja, tj. o takozvanoj commitment-phobiji.
Ja sam žena koja je sklona klaustrofobiji - ponešto u onom klasičnom smislu (nesklonosti prema npr. liftovima), no ponajviše u romantičnom smislu. Da pojasnim. Imam predivnog partnera koji me naprosto obožava i sve je tako predivno i savršeno...dok mene ne ulovi napadaj klaustrofobije. Tada kao da mi mrak iznenada padne na oči, te moja slika naše veze postane poput filmskog negativa. Na mjestu gdje nekoć postojala ljubav, odjednom se pojavi iritiranost, agresivnost i frustracija (sve isključivo s moje strane). Gdje je nekoć postojao predivni čovjek sa pokojom sitnom manom, ostaju samo beskrajne mane i nesavršenosti. A gdje je nekoć postojala nada, sreća i lakoća zajedničkog igranja, ostaje samo sveopći osjećaj gušenja i želja za bijegom (opet, isključivo moja).
Jasno mi je kako se to sve događa. U nekom trenutku kao da nešto u meni pukne, te moja podsvijest namjerno krene sabotirati našu vezu, neprekidno tražeći negativnosti i izazivajući konfliktne situacije. Ono što mi nije sasvim jasno jest otkud taj autodestruktivni poriv proizlazi, jer je ovo prvi put da sam ovako nešto doživjela, te sam izrazito sretna, optimistična, samopouzdana i nezavisna osoba. No, moja pretpostavka jest da moj problem ima veze upravo sa zadnje navedenom odlikom - naime, veoma (previše?) cijenim svoju slobodu i nezavisnost. Dugo sam godina gradila svoj mali, privatni svijet u kojem sam savršeno sretna i slobodna raditi štogod mi se prohtije, te čim nešto (netko!) krene rušiti moje zidove - instinktivno iskazujem otpor.
Moj partner je sa mnom strpljiv poput pravog sveca, te me obasipa ljubavlju i bezrezervnom podrškom ma koliko ga ja puta pokušavala (suptilno ili manje suptilno, svjesno ili manje svjesno) uvrijediti, provocirati i/ili otjerati. U svojim svjetlijim trenucima (otprilike 80-90 % vremena) sam sigurna da ga volim, te sam sasvim svjesna da u onim klaustrofobičnim trenutcima jednostavno nisam ja.
On je posve siguran u isto. No, kada me ulovi klaustrofobija, čini mi se pak da je naša ljubav ta koja je bila tek opsjena. U drugim pak trenutima proživljavam strahovitu podvojenost - doslovce osjećam kako jedna polovica mene želi ljubav i intimnost, dok druga polovica želi jedino slobodu i bijeg.
Stoga bih voljela čuti tvoje mišljenje na ovu temu općenito te, po mogućnosti, kakvu pretpostavku o izvoru mojeg osjećaja podvojenosti i savjet kako se izliječiti od ovakvog tipa "romantične klaustrofobije".
Puno hvala,
Ms Hyde
Draga Ms Hyde,
Moram reći da mi kod tebe fali nekih ključnih informacija, pa molim da imaš u vidu (kao i svi koji mi pišu) da nemam ESP, odnostno extra sensory perception - mogu odgovoriti samo na osnovu mog osobnog osjećaja.
Dakle, ako pretpostavim da nemaš neka prestrašna iskustva koja bi te učinila fobičnom (a vjerujem da bi ipak sama u tom slučaju došla do zaključka da fobija dolazi odatle, pa i da bi ih spomenula), onda ti mogu reći ono što romanticima zvuči kao svetogrđe; ljubav može biti zastrašujuća.
Ja nemam commitment fobiju, dapače, prava sam crna rupa što se tiče ljubavi, ali iz osobnog iskustva znam kako – što više ljubav raste, to više raste i ovisnost o toj osobi, a zatim i strah da ćeš je izgubiti. I mislim da taj osjećaj nekome može biti zastrašujući, a pogotovo ljudima koji se smatraju vrlo neovisnima i imaju potrebu sve kontrolirati.
E ovo je jedna od situacija koje ne možeš kontrolirati, jer osjećaje je, kao što znamo, vrlo teško kontrolirati razumom, a razum pak zna biti najobičnija tlapnja. Ok, sad zvučim zakučasto, ali evo primjera;
Kad tebe uhvati popizditis zato jer je on tako divan prema tebi a ti to nisi od njega tražila pa te uhvati strah, tvoj razum taj strah i tu ljubav pretvori u osjećaj nervoze, odnosno iritacije njegovim bićem i pukim postojanjem jer te on doveo u to stanje i da ga nikada nisi srela ne bi se susrela s tim strašnim prepuštanjem…. Je li tako nekako? Ostala bi moćna, neovisna i u kontroli…. i ne bi se morala bojati onoga što bi se jednoga dana možda moglo dogoditi. Drugim riječima, on te na neki način guši svojom ljubavlju jer se ti u biti ne usudiš prepustiti i uživati i ne razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo.
Nije to niti tako loše, ovaj je blog često pun ljudi koji se prepuštaju svemu, svačemu i svakome bez ikakva razmišljanja, ali ženo draga, pokušaj vidjeti i drugu stranu medalje.
Imaš osobu kojoj možeš vjerovati, potpuno se na nju osloniti, nekoga tko te može vaditi iz depre – koliko ljudi to doista može reći za svog partnera?
Osim, naravno, ukoliko to nije tako. Ali imam dojam da si ti generalno i više nego zadovoljna svojom vezom i životom, samo te zbunjuju povremeni ispadi.
Uz određeni rizik da griješim, proglašavam te normalnom.
Veza sa sobom nosi i neka realna ograničenja, čovjek više ne donosi sve odluke sam – barem ne u zdravoj vezi, što za ljude koji su uvijek odlučivali sami za sebe i o sebi zna biti dosta zaguljeno, pogotovo kada zađu u neke godine.
I naravno, ako partner želi određene promjene (a tvoj očito želi, iako ne kažeš koje), onda moraš s njime otvoreno razgovarati. Ako to ne činiš (je li to možda tvoj problem?), nego pustiš da se gomilaju dok u tebi ne naraste otpor – to bi mogla biti velika greška. Ljudi uvijek imaju očekivanja i nadanja i to je njihovo pravo – ali isto tako, pogrešno je ne iskomunicirati nešto iz straha da ćeš ta nadanja i očekivanja iznevjeriti.
Da pojasnim još jednim banalnim primjerom: možda on od tebe očekuje da se vjenčate, živite zajedno u kući njegovih roditelja (lupam napamet, ne zamjeri), da ti prestaneš raditi, da imate čopor djece i obrađujete zemlju, a ti si neovisna poslovna žena koja puno putuje po svijetu, ne želi živjeti u istoj kući ni sa čijim roditeljima i nisi sigurna hoćeš li djecu. Ili obrnuto.
U bilo kojem slučaju ćeš ga manje iznevjeriti ako mu to kažeš nego ako ga zavlačiš. Ali naravno, onda ga možeš izgubiti, zar ne?
Naravno, možda se ovaj primjer ne može primijeniti na tvoj život, ali nadam se da sam negdje u cijelom ovom tekstu napipala bar obrise onoga što te muči i da će ti to donekle pomoći.
P.S.
Mislim da i ti i on griješite kada se tješite da ti nisi ti u trenucima klaustrofobije – nauči/te prihvatiti cijelu tebe/sebe, s tvojim svijetlim i mračnim stranama (svih ih imamo, ne brini, samo ih se uglavnom nikome ne susdimo priznati :)) pa te možda neće više niti mučiti ta klaustrofobija. Tako barem ja to vidim. Oprosti ako griješim.
