S mišljenjem suca Kolakušića, koji je također bio kandidat za člana DSV-a, ali je umjesto njega izabran Boban, ne slaže se Povjerenstvo za izbor članova DSV-a i peteročlano vijeće Vrhovnog suda.

Naime, i DSV i Vrhovni sud Kolakušićev prigovor i žalbu smatraju neutemeljenom, jer prema njihovu tumačenju ustavna odredba ne odnosi se i na suca Bobana jer je on dva puta bio član DSV-a prije izmjene Ustava 16. lipnja 2010. (2005. i 2009.) pa se ograničenje na dva mandata ne može retroaktivno primjenjivati.

'Ustav se mijenja rijetko i radi iznimno važnih razloga. Jedna od takvih lako razumljivih odredbi je i odredba članka 124. Ustava kojom je propisano da se članovi Državnog sudbenog vijeća biraju na razdoblje od četiri godine, s tim da članom Državnoga sudbenog vijeća nitko ne može biti više od dva puta. Ista odredba Ustava unesena u članak 5. stavak 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću. Odredba je toliko jednostavno i lako razumljivo napisana da je uistinu teško shvatljivo zašto se Povjerenstvo za izbor članova DSV-a odlučilo samostalno tumačiti je na način da jedan ili nekolicina sudaca mogu biti članovi DSV-a četiri ili više puta dok svi ostali suci mogu samo dva puta, bez da je o istome upoznala sve kandidate kao i cjelokupno izborno tijelo...', ističe u svojoj ustavnoj tužbi sudac Kolakušić.

Sudac podsjeća da je ograničenje trajanja mandata u DSV-u doneseno sukladno zahtjevima EU-a, kako bi se osiguralo 'institucionalno i organizacijsko jačanje tog tijela na način da bude neovisno od svakog utjecaja izvršne i zakonodavne vlasti'. Drugim riječima, spomenutom odredbom htjelo se spriječiti stvaranje presudnog utjecaja i lobija koji se često javljaju kada pojedinci dugotrajno obavljaju iste funkcije, a što je u pravosuđu, odnosno neovisnom tijelu koje imenuje suce, još neprihvatljivije.

Kako je tri manje od dva, odnosno kako je tri ustvari jedan?

Kolakušić u svojoj ustavnoj tužbi obrazlaže, po njemu apsurdno tumačenje Vijeća Vrhovnog suda i Povjerenstva DSV-a, pitajući se 'kako je tri manje od dva, odnosno kako je tri ustvari jedan'?
'Povjerenstvo i kasnije Vijeće VSRH u odlukama su tumačili predmetnu odredbu Ustava RH na način da se promjena Ustava ne primjenjuje na mandate koji su istekli prije stupanja na snagu promjene Ustava 16. lipnja 2010., odnosno da se ranije članstvo u DSV-u ne uračuna u ustavno i zakonsko ograničenje. Nadalje, u osporenoj odluci navedeno je da je sudac Nediljko Boban, s obzirom na to da je dva puta bio član DSV-a samo dvije godine prije izmjene Ustava 2010., u stvarnosti 2015. biti član DSV-a tek prvi put, ili eventualno drugi put, a ne kako to podnositelj žalbe - sada tužitelj (Kolakušić, op. a.) pogrešno smatra treći put, slijedom čega će moći biti i kandidat u slijedećem sastavu DSV-a 2019., odnosno četvrti put, ili prema obrazloženju i zauzetom shvaćanju tek drugi put', piše Kolakušić.

Ističe kako je važno napomenuti da DSV postoji u Ustavu RH od 1990. godine.

Kako se odredba Ustava iz 2010. primjenjuje najranije od 2019. godine, također se pita Kolakušić nudeći objašnjenje.
'Povjerenstvo i Vijeće VSRH u svojim su odlukama izrazili stajalište da se predmetna odredba Ustava može primjenjivati najranije od 2019., i to ako bi neki od članova DSV-a koji su dva puta imenovani nakon 2011. poželjeli i 2019. ili 2023. ponovno biti članovi DSV-a.

Kada je namjera zakonodavca da se odredbe Ustava ne primjenjuju odmah po njihovom donošenju, to se vrlo jasno naznačuje u samom Ustavu (primjerice, odredbe vezane uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju). U Ustavu RH nigdje nije navedeno da se predmetna odredba može primjenjivati najranije od 2019. ili 2023. ako je raniji član DSV-a nakon 2010. imenovan prvi put 2015. godine', upozorava Kolakušić.

U prilog promašenosti tumačenja da se ustavno ograničenje odnosi samo na buduće slučajeve, Mislav Kolakušić podsjetio je na riječi ministra pravosuđa Orsata Miljenića iz njegova intervjua Večernjem listu kad je govorio o nužnosti izmjene Ustava radi ukidanja zastare za politička ubojstva. Tada je Miljenić tvrdio da se jedino Ustavom može primijeniti zastaru i na slučajeve gdje je ona već nastupila te da je stoga mijenjan Ustav i radi ukidanja zastare za pretvorbeni i privatizacijski kriminal. 'Kad bismo zastaru ukinuli zakonom, to bi vrijedilo samo pro futuro, za buduća kaznena djela, a mi želimo da to vrijedi za ono što je počinjeno proteklih desetljeća, u slučajevima u kojima je zastara već nastupila', podsjeća Kolakušić na ministrove riječi.

U prilog svom tumačenju Kolakušić navodi i riječi bivšeg predsjednika Ive Josipovića koji je 2010. i 2015. godine isticao svoje zasluge u ustavnoj ugradnji odredbi o nezastarijevanju kriminala u pretvorbi i privatizaciji te ratnom profiterstvu. 'To smatram jednim od najvažnijih postignuća svog mandata', naglasio je Josipović dodavši da je prema podacima DORH-a do danas po tim odredbama procesuirano 70-ak osoba.

Je li Ivo Sanader protuustavno osuđen za ratno profiterstvo?Zašto se Mesić nije kandidirao za treći mandat?

Kao primjer iz sudske prakse Kolakušić navodi i slučaj bivšeg premijera Ive Sanaderu kojem je zahvaljujući izmjeni Ustava i ukidanja zastare odlukom Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda osuđen za ratno profiterstvo. Sucu je stoga čudno kako je Vrhovnom sudu ta ustavna odredba primijenjena na kazneno djelo počinjeno devedesetih godina, ako istovremeno drugu ustavnu odredbu o ograničenju članstva u DSV-u doživljavaju isključivo na buduće slučajeve.

Kada bi Ustavni sud prihvatio ovakvo stajalište Vrhovnog suda, to bi značilo da svakim novim zakonom o DSV-u članovi DSV-a, ponovno mogu biti dva puta članovi DSV-a, odnosno nebrojeno puta, iako Ustav propisuje samo dva puta, zaključuje Kolakušić.

U prilog svom tumačenju, a kontra onog Vrhovnog suda, navodi i izborni slučaj. 'Ako se mandati prije izmjene Ustava ne računaju, onda je potpuno pogrešno sveopće pravno shvaćanje kao i pogrešno nametnuto javno mnijenje da se bivši predsjednik Stjepan Mesić nije mogao kandidirati na predsjedničkim izborima treći put 2009., jer je u studenome 2000. u Ustav unesena odredba: 'Nitko ne može biti biran više od dva puta za predsjednika Republike.' Dakle, po logici Vrhovnog suda u slučaju imenovanje suca Bobana, Stjepan Mesić se mogao kandidirati i treći put pod izlikom da mu se osvojeni mandat 2000. godine, prije izmjene Ustava, ne računa.

Kolakušić se čudi i što se u svojoj argumentaciji u slučaju Boban pozvalo i na stajalište Ustavnog suda iz 1997. u povodu zahtjeva HSP-a 1861 vezano za izbor Franje Tuđmana predsjednikom države. Naime, Tuđman je prvi put predsjednikom izabran 1992., ali je prije toga od 1990. bio predsjednik Predsjedništva bivše Socijalističke Republike Hrvatske. No Ustavni sud ocijenio je da je to bilo prije nego što je donesen Ustav RH koji se na to vrijeme nije mogao odnositi. Kolakušiću je, naime, nejasna poveznica između tog slučaja Tuđman i konkretnog izbora članova DSV-a, budući da on nije ni ukazivao na to da je netko od imenovanih bio član DSV-a Socijalističke Republike Hrvatske da bi se mogla stvoriti analogija.

'S obzirom na to da je Nediljko Boban bio dva puta član Državnog sudbenog vijeća sukladno odredbama članka 124. Ustava RH i članka 5. ZDSV-a, ne može ponovno biti član DSV-a, odnosno nije mogao biti ni kandidat za člana DSV-a', smatra Kolakušić.

Jedan od argumenata Vijeća Vrhovnog suda prilikom odbijanja Kolakušićeve žalbe bila je i činjenica da nitko od sudaca nije prigovorom pobijao Odluku o utvrđivanju liste kandidata. No Kolakušić i za to ima objašnjenje: on, naime, smatra kako su suci imali povjerenje da je Povjerenstvo samo utvrdilo dvije temeljne činjenice, da su svi kandidati suci i da nitko od sudaca nije više od dva puta bio član DSV-a.

Zbog svega navedenoga, Kolakušić traži da Ustavni sud poništi rješenje vijeća Vrhovnog suda te ostale akte donesene u postupku izbora članova DSV-a.