Središnji lik u najpoznatijem i najpopularnijem iranskom satiričnom romanu, koji datira još iz 1971. godine, je 'Ujak Napoleon'. Njegova najdraža parola bila je: 'Okrivi Britance za sve što se ikada dogodilo Iranu.' Njegova paranoja je, međutim, ukorijenjena i u iranskoj stvarnosti. Ta opsesija ide toliko daleko da čak i danas neki Iranci vjeruju kako je sam Hitler bio britanska marioneta.

Ovaj animozitet, naime, ima svoje povijesne korijene. Velika Britanija prisutna je na ovim prostorima još od kraja 19. stoljeća. No vratimo se u 1941. kada su Britanci s Rusima okupirali Iran i prisilili Rezu šaha Pahlavija da abdicira. 1953. britanska obavještajna služba pomogla je američkoj u svrgavanju popularnog iranskog premijera Muhameda Mosadeka jer je pokušao nacionalizirati naftnu kompaniju. To je već bilo itekako dovoljno da Iranci postanu duboko sumnjičavi prema Velikoj Britaniji i njezinim interesima.

Kada se 1979. dogodila Iranska islamska revolucija, Velika Britanija odlučila je zatvoriti svoje veleposlanstvo u Teheranu. I to je bilo prvi put da su prekinuti diplomatski odnosi između ovih dviju zemalja. Međutim, 1988. godine, Britanci ponovno otvaraju svoju ambasadu u Teheranu, da bi godinu dana nakon toga bilateralni odnosi ponovno bili narušeni. Ovaj put zbog pisca Salmana Rushdieja i fetve koja mu je izrečena iz usta Ajatolaha Homeinija. No odnosi su poboljšani ponovno 1991. dok 1992. godine iranski diplomat u Londonu nije bio potjeran iz Britanije nakon što se isto to dogodilo britanskom diplomatu u Teheranu. Kasnije su još iz Londona protjerana i dva člana diplomatskog osoblja i jedan student kada se doznalo da su imali misiju ubiti Rushdieja.

Godine 1999. ove dvije zemlje izmijenile su veleposlanike prvi put nakon revolucije. No 2002. Iran je odbio prihvatiti novoimenovanog britanskog veleposlanika pozivajući se na svoj omiljeni argument: 'On je špijun!'

Godine 2003. IAEA je prvi put u svom izvješću otkrila iranske nuklearne ambicije. Premda je Iran tvrdio, pri čemu i danas ustraje, da razvija nuklearni program isključivo u miroljubive svrhe, Velika Britanija i SAD tvrdile su suprotno.

Trzavice su se nastavile i dalje. 2009. zbog kritike reizbora Mahmuda Ahmadinedžada i 2010. zbog iranskih prozivki 'britanskih špijuna'. Najnovija događanja u nizu posljedica su međunarodnih sankcija zbog spomenutog iranskog nuklearnog programa. A neposredni uzrok jučerašnjeg napada na britansko veleposlanstvo u Teheranu bila je britanska odluka o prekidu svih veza s iranskim bankama.

Ovo je, naravno, jedan simplificirani prikaz povijesti britansko-iranskih odnosa te bi se iz njeg vrlo lako moglo zaključiti da jučerašnji događaj neće biti od sudbonosnog značenja. No ne zaboravimo jednu vrlo važnu stvar. Aktualni vrhovni vođa Islamske Republike ajatolah Ali Hamnei još nije javno reagirao na napad na britansko veleposlanstvo. Ono što on kaže bit će ono što će Islamska Republika Iran napraviti po pitanju Velike Britanije.

Vrlo je vjerojatno da će Iran pokušati iskoristiti ne samo ovaj incident, već i međunarodni pritisak i unutarnju borbu kako bi generirao popularnost. Brojni Iranci koji su bliski opoziciji odmah su se distancirali od ovog sramotnog događaja koji ujedno predstavlja i ozbiljnu povredu međunarodnog prava. Naravno, to nikad dosad nije zabrinjavalo iranske vlastodršce, pa nema razloga vjerovati da će se to promijeniti.

Štoviše, promatrači vjeruju da se napad na britansko veleposlanstvo nije mogao dogoditi bez odobrenja viših dužnosnika. Prosvjedi bez potpore države nemoguća su misija u Islamskoj Republici.

Brza reakcija iranskog ministarstva vanjskih poslova, kojom su izrazili žaljenje zbog 'neprihvatljivog ponašanja malog broja prosvjednika, unatoč nastojanjima policije', sugerira da su neki u sklopu konzervativne iranske struje ipak pokušali ublažiti učinjenu štetu i spriječiti napetosti od eskalacije. Ili su ih možda ipak zabrinule 'ozbiljne posljedice' kojima Britanija prijeti, a o kojima i dalje zagonetno šuti?