Jedan od prvih turističkih vodiča koje sam imao u rukama bio je Pan.am-ova zelena knjižurina koju su moji roditelji kupili krajem sedamdesetih u Americi, a koja je i obujmom i stilom više podsjećala na zemljopisni atlas, nego na turistički vodič. Sadržaj je bio organiziran po kontinentima, a unutra su bili opisi svih država koje su u ono vrijeme postojale. Bila je tu i osnovna karta države (oblik s naznačenim važnijim gradovima) i, dakako, prilično opsežan opis znamenitosti, cijena, klime, prometne povezanosti i svega onoga što se i inače nađe u turističkim vodičima.

Bilo je to vrlo zanimljivo štivo; u vrlo ranoj dobi sam spoznao da se za putovanje uopće ne mora napuštati vlastiti dom, a sjećam se da me u to vrijeme najviše iznenađivala rubrika 'tips' u kojoj je pisalo koliki postotak cijene obroka u restoranu ili računa za piće u kafiću treba ostaviti konobaru. Ne znam zašto mi je to bilo toliko čudno, možda zato što je moja djetinja logika uzimala zdravo za gotovo da ako netko radi za plaću ne treba dobivati dodatne poticaje, ali sjećam se da sam se trudio upamtiti postotke baš za sve zemlje u koje ću otputovati jednom kada odrastem pa mi neće biti neugodno jer ću se ponašati u skladu s lokalnim običajima.

Monetarna politika pojedinca

U kafićima i u restoranima stvari nisu baš posve iste. U restoranima se napojnica podrazumijeva, u kafićima baš i ne. Recimo da se ne očekuje, ali joj se nitko ne iznenadi. Situacija je posebno nezgodna ako pijete piće koje ima zaokruženu cijenu. Recimo, kava s mlijekom je deset kuna. Meni zna biti neugodno ostaviti kunu, dvije ili tri. Nije problem ostaviti na stolu, ali ako dajem novac izravno konobaru ponekad se osjećam kao da dajem milostinju, a i pogledi konobara koji taj novac primaju često su bili bliže zgražanju nego zahvalnosti. Odmah sam se zapitao jesam li ostavio premalo. Tri kune na deset? Pa to je trideset posto, to je jako puno u svijetu napojnica! Možda je samo bio problem u nesretnom broju trinaest, očito se moraš riješiti praznovjerja ako misliš konobariti.

Ako mi trenutačna financijska situacija dozvoljava, volim ostaviti napojnicu. No osim što moram biti u stanju izdvojiti par kovanica više od planiranog, moram biti i razmjerno zadovoljan uslugom tj. moram osjetiti da me se tretira kao gosta, mušteriju ili, na koncu, kao ljudsko biće, a ne kao remetilački faktor, puku nakupinu proteina koja je baš nezgodno prekinula nirvanu i dokono čitanje novina.

Potpuno sam svjestan toga da konobari uglavnom imaju male plaće i da im njihovi gazde uračunavaju prihod od napojnica kao faktor zbog kojeg ih neće platiti više iako bi si to možda mogli priuštiti i zato često ne žalim ostaviti tringelt, napojnicu, bakšiš, manču, ali ne volim kada se to smatra ustavom zajamčenim pravom i kada me, u slučaju da izostane, na izlasku prate bijesni pogledi konobara.

Razlike u logici

Jednom smo zgodom nakon sportske rekreacije sjeli popiti pivo. Nas šest. U kafić u kojemu nije bilo gužve i osim stola za koji smo mi sjeli bilo je još pet ili šest slobodnih. Konobaricu smo čekali dobrih deset minuta i već smo razmišljali da odemo. Kada smo pitali kojeg piva ima, rekla nam je da sve piše u cjeniku, koji, naravno, nije bilo za našim stolom. I, sve okej, naručili smo pa i popili i onda je trebalo platiti.

E, tu je nastala rasprava. Moj je najbolji prijatelj inzistirao da on sve plati, a kada taj mladi gospodin plaća, napojnica zaista jest neizbježna. Ja se nisam složio. Nije mi bilo logike da dodatno plaćamo nešto za što smo svi složni da je izvrstan primjer ne loše, nego užasne usluge. Ako ostavimo napojnicu, ta će konobarica na jednak način tretirati sve goste. Nikada neće shvatiti. No ako ostavljaš napojnicu i dobrom i lošem konobaru, time kao da vrijeđaš onog dobroga, kao da se ismijavaš njegovu trudu, dobroj volji ili osmijehu. Pa zašto da se trudi, ionako će dobiti napojnicu.

Nakon kratke prepirke prijatelj je ipak uzeo stvar u svoje ruke; prije nego što smo uspjeli reagirati, zgrabio je račun i otišao na šank. Ostavio je napojnicu, naravno da jest, a idućih smo sedam dana često raspravljali o tome je li to trebalo učiniti. Obojica smo odrasli ljudi pa smo obojica napravili poneki ustupak našoj logici i prihvatili pokoji argument ovog drugog, ali do jednoznačna zaključka nismo došli. Možda zato i jesmo najbolji prijatelji.

I, onda, koliko?

Znam da konobari imaju težak i naporan posao i zbilja ne očekujem hlađenje peruškom niti bilo kakvu vrstu ulizivanja, ali čvrsto sam uvjeren da baš svatko zaslužuje minimum uljudne, ljudske komunikacije. U tom slučaju mi nije problem zaokružiti ceh na višu okruglu brojku i nagraditi radnika koji pošteno i predano radi svoj posao. U suprotnom slučaju ne želim to raditi, to je moj način, pristajem na mogućnost da ga netko doživi promašenim ili pogrešnim, kako se boriti protiv bahatosti i nepristojnosti.

Osim toga, potpuno je jasno da je ljepše nešto zaraditi nego dobiti na poklon. Bolji je osjećaj, čovjek se osjeća ispunjeno. Zato čvrsto vjerujem da će se konobar koji je na temelju osmijeha dobio dodatni financijski poticaj, ma koliko on možda malen bio, smijati češće i srdačnije, ispočetka zato što će shvatiti da se i na tome može zaraditi, a kasnije će na tome zarađivati pa će imati i razloga da se smije.