Malo kada britanska kruna ima priliku odaslati političku poruku, a nije da joj je do iste pretjerano stalo, no vjenčanje princa Willma i Kate Middleton pokazalo se kao savršena prilika da se opali pljuska laburističkim premijerima Tonyju Blairu i Gordonu Brownu kojima nije uručena pozivnica za vjenčanje. Dobili su je svi bivši živući premijeri, od Lady Tatcher do Johna Mayora, dobio ju je i laburistički vođa Ed Miliband, dakako i David Camweron i desna mu ruka Nick Clegg.

Nikome zapravo nije pretjerano jasno čemu. Čak i desni Daily Mail staje u obranu dvaju ex-premijera nazivajući čin izravnim i kalkuliranim prijekorom koji se kosi sa ustavnim konvencijama. Laburistički zastupnik Graham Allen je nazvao odluku neosjetljivom te se pita koji bi mogli biti razlozi dok je za kolumnista Daily Maila Stephena Glovera sve to žalosno i vrlo neustavno.

Iz Buckinghamske palače odgovaraju da se ne radi o državnoj ceremoniji pa da nema potrebe za strogo formalnom procedurom prema kojoj je dolično pozvati sve bivše premijere, no očito se radi o manevru za izbjegavanje očitog. A to je da kraljica Elizabeta II od deset premijera koji su prodefilirali Downing Streetom najmanje voljela hiperaktivnog Tonyja i njegovog nasljednika kratkoga daha – Gordona Browna.

Klali su se oko svačega, ponajviše Blairovog zanemarivanja britanskog sela, i pretjeranog sljudbljivanja s američkim vanjskopolitičkim interesima, dok je kraljici još uvijek milo oko srca na spomen zemalja Commonwealtha. Drugo, Blair je napravo duboku reformu Doma lordova, što su na tronu doživjeli kao udar na najbolje političke tradicije u zemlji.

David Cameron, pak, skrojen od aristokratskog štofa vjerojatno joj ne može biti draži, a zanimljivo je da u izjavama vezanim za svoju nazočnost na kraljevskom vjenčanju nijednom nije spomenuo činjenicu da će mu neposredni prethodnici ostati doma i s ostatkom nacije u papučama i s čipsom gledati monarhističko ljubavno prenemaganje. Minimum političke pristojnosti nalagao bi da se zauzme za bivše kolege koliko god da se kruna ne slagala s njima. Na koncu konca, kraljica je tradicionalno bila politički nepristrana i ovakvi žalci, koliko god bili politički irelevantni, baš kao što je to i samo vjenčanje, više su šamarčina samom Buckinghamu nego Blairu ili Brownu.

Nebuloza broj dva tiče se prijetnje BBC-ja australskoj televiziji ABC u kojoj izričito zabranjuju satirično prenošenje ceremonije. Kuća je htjela za posao angažirati grupu komičara pod imenom Chaser, no iz Londona stiže naputak da im, ukoliko dečke dopadne angažman, neće dati ni jednog kadra prijenosa. Da ne bi netko objasnio kraljevskoj lozi da je čitava tradicija oko britanske monarhije unazad pedeset godina još u najbolju ruku komična zabava za narod. Ako se ljudi ne mogu smijati visokoparnim formalnostima koje će pratiti Williamovo vjenčanje, onda ideja kraljevske obitelji praktički gubi svaki smisao postojanja. Uostalom, da u 21. stoljeću ijedna javna osoba zamišlja da smije i može biti pošteđena satire i još k tome da nosi krunu na glavi, ne može biti paradoksalnije.

Zabranu ulaska u London ili uhićenje aktivista za koje se sumnja da bi mogli izazvati nered još možemo razumjeti ukoliko kraljevsko vjenčanje ne shvaćamo kao čisti entertainment, nego kao ceremonijal s određenom političkom agendom. No, ukoliko je riječ o zabavi na narodne mase koje žude za novim šusom romantike bogatih i slavnih, onda stvarno nije jasno što tu nije za zafrkanciju.