Prvih dana primjene odluke o obveznim covid potvrdama za zaposlenike u zdravstvu svjedočili smo primitivnim istupima malobrojnih pojedinaca ispred najvećih hrvatskih bolnica. Bio je tu tek rijetko pokoji zdravstveni radnik, većinom su to bili ljudi koji ne rade u zdravstvu. Prosvjed se ubrzo ispuhao, a covid potvrde pokazale svoju višestruku korist. Već sama najava njihova uvođenja dovela je, u dva tjedna koja su prethodila 4. listopadu, do cijepljenja više od 2800 djelatnika u zdravstvu. Broj cijepljenih nastavio je rasti i u razdoblju provođenja mjere od 4. listopada do danas. Podaci za cijelo ovo razdoblje nisu javno dostupni, ali možemo pretpostaviti da su obvezne potvrde ukupno dosad rezultirale s još četiri, pet tisuća cijepljenih zdravstvenih djelatnika te je danas u zdravstvu cijepljeno oko 75 posto djelatnika. Obvezne potvrde ne samo da su dakle pridonijele zdravstvenoj sigurnosti pacijenata, već su se pokazale kao izvrstan poticaj za cijepljenje.

Nažalost, obvezne potvrde uveli smo kaskajući nekoliko mjeseci za drugim državama EU-a, poput Italije, Francuske, Njemačke ili Austrije. Sada, potkraj listopada, Hrvatska ima snažan rast zaraženih u četvrtom valu. U sljedećim tjednima očekuje nas povećanje broja pacijenata u bolnicama. Kao da na vlastitim greškama nismo ništa naučili jer ponovno kasnimo. Obvezne covid potvrde trebalo je već uvesti u javne i državne službe, a potom, ovisno o pokazateljima, i u druge djelatnosti. Cilj obveznih covid potvrda je jasan: očuvanje funkcionalnog zdravstvenog sustava, usporavanje i zaustavljanje širenja četvrtog vala pandemije i povećanje broja cijepljenih građana. Stoga za nas liječnike obvezne covid potvrde predstavljaju jedan od uspješnih alata u borbi protiv epidemije, ali i u nastojanju da možemo pravovremeno liječiti i sve druge bolesti.

Bolnički kapaciteti nisu bezgranični

Pomalo smo već umorni od upozorenja da kapacitet zdravstvenog sustava za liječenje bolesnika nije bezgraničan. On je primarno ograničen brojem liječnika, medicinskih sestara i drugog zdravstvenog osoblja. Bolnica, čiji su kapaciteti u jedinici intenzivnog liječenja popunjeni covid pacijentima na respiratorima o kojima se skrbe anesteziolozi i intenzivisti, ne može preko noći izmisliti pet ili deset novih anesteziologa ili intenzivista kako bi onda mogli odraditi sve redovne i nehitne zahvate poput operacija kuka, hernije ili proširenih vena, da nabrojim samo neke. Što je više covid pacijenata u bolnicama, to se više smanjuje kapacitet bolnica za liječenje nehitnih bolesnika, odnosno za provođenje tzv. elektivnih procedura i zahvata. Što su epidemiološke mjere poput obveznih potvrda ili maski učinkovitije u zauzdavanju epidemije i što je veći broj cijepljenih građana, to zdravstvo može bolje i brže liječiti različite ostale pacijente. Cijepljenje štiti od zaraze oko 60 posto, a od teške bolesti oko 80 posto.

Hrvatska je danas na sramotno niskom mjestu po broju cijepljenih građana u Europi. Strah, teorije zavjere, neistine i besmislice, neodgovorni skupljači lajkova, nepovjerenje u institucije, komunikacijska nedosljednost odgovornih, sve je to dovelo do tek 44 posto potpuno cijepljenih u našoj ukupnoj populaciji. Činjenicu da i cijepljeni mogu oboljeti, odnosno mogu širiti zarazu mnogi antivakseri i slični koriste kao ključni argument za uvjeravanje drugih da se ne cijepe. Da, cijepljeni mogu biti zaraženi i posljedično mogu širiti virus, ali puno manje nego necijepljeni. Upravo za necijepljene moram još jednom ponoviti: velike studije pokazuju da cijepljenje štiti od zaraze, čak i od sada dominantnog delta soja, oko 60 posto, što je vrlo značajna razina zaštite. Nadalje, kad se cijepljena osoba i zarazi, ona je u kraćem periodu zarazna za okolinu nego necijepljena. Stoga logika da se, poglavito oni mlađi od 50 godina, ne trebaju cijepiti jer cjepivo od zaraze ne štiti 100 posto je pogrešna i štetna. Radi se o jednako besmislenom zaključku kao da vozači automobila kažu da se neće vezati pojasom jer su neki vozači ipak teško ozlijeđeni ili su poginuli, a bili su vezani. Ili da motoristi zaključe da neće nositi kacigu jer je moguće poginuti i s kacigom na glavi. Moguće je, ali je šansa puno manja nego bez kacige. Cjepivo je u ovom slučaju sigurnosni pojas ili kaciga. Dodatno, cjepivo je presudan alat koji osigurava da naš zdravstveni sustav ne pukne pod teretom covid bolesnika, čemu upravo možemo svjedočiti u Rumunjskoj ili Rusiji. Cijepljenje štiti oko 80 posto od hospitalizacije i teških oblika bolesti ili smrti.

Necijepiše i antivakseri će na to reći: mi imamo pravo na izbor i slobodu.

Pravo na izbor dovodi do opterećenja bolnica

Pravo na izbor i slobodu pojedinca nije neograničeno. Ograničeno je odgovornošću prema drugima, pravima ostalih, poglavito ranjivih skupina u društvu, kao što su bolesnici. Odbijanje redovitog testiranja zdravstvenih djelatnika koji nisu cijepljeni ili nisu preboljeli covid moglo bi se usporediti s kirurškom ekipom u operacijskoj dvorani koje za operaciju ne želi oprati ruke te staviti rukavice i masku. Za odbijanje testiranja, kao i za odbijanje pranja ruku te nošenja rukavica i maski, ne postoji nikakvo prihvatljivo opravdanje, jer oboje izravno narušava sigurnost bolesnika. Gdje bi nam takvim pozivanjem na pravo na izbor i slobodu bio kraj? Moramo li stati na crveno? Smijemo li autom voziti pješačkom zonom? Smijemo li upravljati putničkim zrakoplovom bez dozvole? Zašto tu ne bismo isto tražili pravo na slobodu? Ne smijemo, jer tako izravno ugrožavamo život i zdravlje drugih ljudi. Slično čine svi oni pojedinci koji se, bez medicinski utemeljenih razloga, odbijaju cijepiti ili barem redovito testirati. Njihovo 'pravo na izbor' uzrok je niske cijepljenosti u Hrvatskoj, a ona rezultira velikim brojem zaraženih i teško bolesnih pacijenata koje je nužno liječiti u bolnicama. Nažalost, zbog njihova 'prava na izbor' i slobodu dostupnost zdravstvene usluge za sve druge bolesti je smanjena.

Stotine smrti koje smo mogli izbjeći

Samo u četiri tjedna od 20. rujna do 17. listopada od covida-19 umrlo je 396 bolesnika. Ono što me kao liječnika iznimno žalosti jest činjenica da je većinu tih smrti bilo moguće izbjeći. Čak 300 pacijenata preminulih u tom razdoblju nije bilo cijepljeno. Da su bili cijepljeni, značajan dio njih izvukao bi se. To je tragična cijena tzv. prava na izbor i slobode. Stječe se dojam da smo kao društvo postali ravnodušni prema svim tim smrtima. Kako se, kada i zašto to dogodilo?

Sjetimo se kako se reagiralo kada je u predvečerje epidemije, početkom 2020. u staračkom domu u Zagorju u tragičnom požaru smrtno stradalo šestero štićenika. Svi smo bili potreseni, javnost je tražila odgovornost pojedinaca, ali i institucija. Danas, kada svaki dan brojimo tri, četiri puta veći broj umrlih, nema ni naznaka postavljanja pitanja o odgovornosti, ni pojedincima ni institucijama. Crna korona statistika u Hrvatskoj postala je vijest koju velik dio naših građana samo primi na znanje. Neki neodgovorni pojedinci prisutni u javnom prostoru još lakonski istaknu da je 90 posto umrlih bilo starije od 60 godina, baš kao i oni iz staračkog doma u Zagorju kada se cijela Hrvatska digla na noge.

Sloboda, koja u naraštajima hrvatskog naroda ima posebno značenje, sloboda za koju su tisuće naših sugrađana dale svoj život, sloboda koja je donijela nadu našem društvu nakon mraka totalitarizma. Sloboda, tako važan pojam i tako lijepa riječ posljednjih mjeseci interpretira se kako komu odgovara, gotovo se prostituira.

Sloboda, pravo na izbor, zdrav razum, pogođen mentalitet, nema obveze, light mjere, balansiranje, otvaranje, realizam, marketing, pobjeda, festivali, skidanje maski - riječi su koje posljednjih tjedana učestalo možemo čuti u javnom prostoru, neki put čak i od vodećih državnih autoriteta. Pozivam svakoga tko njima maše kao zastavom u javnom govoru da se prisjeti broja 9038, crnog broja umrlih od covida-19. Broja unutar kojeg zasigurno svatko od nas poznaje nekoga. Broja koji je u odnosu na broj stanovnika među najvišima u svijetu.