S 14 godina u paškoj uvali Girenica pronašao je antičku rivu, a otkriće su mu priznali Restauratorski zavod i dr. Irena Rossi sa Sveučilišta u Zadru. Posljednje je priznanje Kristijanu Gligori, popularno zvanom Kiki, stiglo za antičku 'bazu' kasnog brončanog doba na rtu Mišnjak kod istoimenog otočića. Stručnjaci iz Restauratorskog zavoda potvrdili su kako je riječ o lokalitetu čiji podvodni dio nije istražen, pa Kristijanovo otkriće nalazištu daje jednu potpuno drugu dimenziju. Odakle strast za ronjenjem, pitamo dječaka koji svaki dan ustaje u 5.30.

'Počeo sam roniti prije nego plivati, s otprilike četiri godine', odgovara Kike koji iz mjesta Mandre na otoku Pagu svaki dan autobusom putuje u Tehničku školu u Zadar. Zato ga alarm i budi dok velika većina njegovih kolega još spava. Na putovanje dnevno 'gubi' i po tri sata. No, priznaje nam, nije mu naporno, jer vrijeme u društvu brzo prođe.

Morske dubine počeo je istraživati s ocem Željanom, podvodnim ribolovcem. Arheološka otkrića dogodila su mu su se, moglo bi se reći, slučajno.

'Bio sam vrlo sretan, iznenađen, jer ih nisam očekivao', opisuje Kristijan kakav je osjećaj kada na dnu mora ugledaš nešto neuobičajeno.

'Bili smo na terenu gdje je samo pijesak, gdje ne može odjednom biti kamen. Tako smo shvatili da se tu mora nešto nalaziti. U Kolanu je prije bio rudnik ugljena, pa smo pronalazili komade lončarije, cigle... Pozvali smo Vedrana Dorušića iz Ronilačkog centra Foka, Šimuni koji je sve to snimio', govori Kike koji je svojim otkrićima zapanjio kolege iz razreda. Iako mu je arheologija zanimljiva, pred Kristijanom su još dvije godine 'grijanja' školskih klupa. Siguran je kako će ići na fakultet, ali priznaje kako mu je velika ljubav računarstvo, koje bi volio i studirati.

'Nisam ništa drugačiji od svojih vršnjaka. Volim provoditi vrijeme i za kompjuterom. Mora se pronaći neki balans između svega. Više je vremena preko zime za to, jer preko ljeta gotovo svaki dan odlazim roniti', otkriva Kike čime se bavi u slobodno vrijeme. Uz ronjenje s bocom, ovaj mladić voli roniti i na dah. Spušta se tako u morsko plavetnilo i do deset metara dubine.

'Ronjenje je ekstremni sport. Uvijek treba biti na oprezu jer tijelo nije naviklo na takav tlak. Treba zaroniti i biti neko vrijeme na određenoj dubiti i tako se prilagođavati, ići dublje', objašnjava nam. Kristijana zanima i ekologija, pa ga ljuti kada u moru ili na dnu ugleda smeće, plastične boce, plastiku, odbačene stvari....

'Ako imamo priliku, onda to izvlačimo iz mora, ali je problem ako smo udaljeni od obale jer onda nema pretjerano smisla izvlačiti jednu po jednu stvar na brod koji to treba prebaciti sve na kopno', sažima Kike koji za sada nije ronio dalje od Jadranskog mora, ali bi rado probao. Kaže kako ne zna kako se to mjesto točno zove, volio bi ga vidjeti, doživjeti, ali nam ga je zato za kraj razgovara opisao:

'Izgleda kao ispucana podvodna cesta, kao naslagano kamenje. Ma, prekrasno je. To nije arheološko mjesto, nego prirodna ljepota. Tamo bih htio roniti'.