Zgrada Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, za koji bi prije izbijanja koronakrize malo tko znao čime se uopće bavi, nalazi se tek stotinjak metara od Zarazne. Zvuk kola hitne pomoći s parajućom sirenom i do zuba zamaskiranim putnicima u zaštitnoj opremi - što je u doba najjače epidemije bio svakodnevan prizor - iza nas je.

U ovom dijelu Zagreba bio je epicentar borbe protiv koronavirusa, a osim HZJZ-a i Zarazne, kojoj je na čelu Alemka Markotić, nedaleko je gradski zavod Dr. Andrija Štampar, dok je preko puta, na Ksaveru, Ministarstvo zdravstva s još jednim članom Stožera, Vilijem Berošem.

Zgrada HZJZ-a na svakom metru podsjeća na 22. ožujka, dan velikog zagrebačkog potresa. I u Capakovu uredu raspucani su zidovi, fotografije s dužnosnicima popadale su tog dana i još nisu vraćene.

Epidemija je pak još uvijek službeno na snazi, što bi slučajni prolaznik teško zaključio. Život je gotovo pa u normali, vruća tema sada su izbori.

Na dogovor za intervju Capak je kasnio 15-ak minuta. Dojurio je sa sastanka u Ministarstvu zdravstva s Berošem, jednom od perjanica HDZ-a na predstojećim izborima.

Vili Beroš ne da ide na izbore, već je nositelj liste u desetoj izbornoj jedinici. Jesu li vama ponudili mjesto na listi HDZ-a?

Jesu. Meni je bilo postavljeno direktno pitanje jesam li zainteresiran za to da uđem u politiku na način da budem na nekoj izbornoj listi. Odgovorio sam: Ne. To je bilo ujutro. Popodne su me pitali: A što ako vam gospodin Plenković ponudi nešto? Hoćete li ga odbiti? Nisam mislio na listu, nego ako mi gospodin Plenković ponudi da vodim i dalje ovaj zavod ili da organiziram javno zdravstvo onako kako mislim da treba te da riješim problem HZJZ-a koji je na četiri lokacije u Zagrebu i nema riješeno pitanje infrastrukture, što je ovaj potres i dokazao. Dakle nisam mislio na politiku, nisam mislio na liste. Mislio sam, ako mi ponudi nešto, možda ću tražiti nešto za što mislim da treba napraviti.

Jeste ikada sudjelovali na izborima?

Bio sam na lokalnim izborima, nagovorili su me jer sam Šestinčanin, kao i moji roditelji, pa su kolege iz stranke smatrali da bi to bilo prepoznatljivo, međutim Bandićeva stranka totalno nas je potukla na tim izborima i rekao sam da me to više ne zanima. No ne bih o tome, politika nije moj biznis.

Nećete na listu, no ako HDZ opet dođe na vlast, biste li prihvatili neku od funkcija u Ministarstvu zdravstva?

To vam spada u kategoriju kibidabi. Ako se čovjeku u nekom trenutku u životu ponudi nešto, onda on razmatra to u tom trenutku. Apsolutno sam zainteresiran za to da radim nešto što bi bilo korisno u zdravstvenom sustavu. To je moj život i o tome sam spreman razmisliti. Zanima me to da još četiri godine budem na ovoj funkciji te da izgradimo zgradu koja će riješiti i pitanje Imunološkog zavoda i HZJZ-a. To mi je misija.

Kako izgleda komunikacija s ostalim članovima Stožera sada kada nemate konferencija za medije?

Svaki dan komuniciramo. Sada sam bio u Ministarstvu, s Božinovićem se čujem svaki dan. Imamo i dalje naše grupe na Whatsappu, razmjenjujemo sve podatke od sedam ujutro do ponoći ako treba, svi znamo sve i konzultiramo se oko svih aktivnosti.

Često su vam izjave bile neusklađene, postojala je kakofonija. Jeste li prošli kakav brzi trening krizne komunikacije, savjetovali se sa stručnjacima?

Ne. No svi mi imamo i svoje probleme, ne samo koronavirusnu infekciju, press konferenciju i novinare. Imamo i svoje probleme na poslu i privatne probleme, što također utječe na našu komunikaciju.

Na što točno mislite?

U momentu kada su me novinari načeli, dogodilo mi se privatno nešto zbog čega nisam bio dovoljno koncentriran. Ako čovjek ne želi odgovoriti na neko pitanje, novinar bi trebao prepoznati da valjda postoji razlog zbog kojeg netko ne želi odgovoriti na pitanje. Otvorena sam osoba, čak sam u nekoliko navrata i previše rekao. Bilo je primjedbi.

Znači, zagrizli ste udicu?

Jesam. Novinar ju je nabacio, ja sam zagrizao i jako dobro znam što to znači i više mi se neće dogoditi.

O kojoj situaciji govorite?

Kada je bilo postavljeno pitanje o samoizolaciji i izborima. Osobno me to strašno povrijedilo jer sam deset minuta prije konferencije zvao hitnu pomoć da mi voze mamu u bolnicu, a ja sam nosio holter jer sam imao problema sa srcem.

To je nešto što otprije imate ili je nešto novo?

Prošle godine ugradio sam tri stenta i situacija mi se bila pogoršala, obavio sam pretrage i korigirali su mi terapiju. Tražilo se da Capak nešto krivo kaže i u svakoj rečenici tražilo se nešto za naslov da ispadnem idiot.

No članovi Stožera su s druge strane ogolili svoje privatne živote u lifestyle časopisima.

Meni je isto ponuđen razgovor za takav tjednik i dobio sam pitanja, no bilo je jako puno privatnih, a ja ne želim da javnost zna što rade moja djeca, moji zetovi i gdje su mi unuci. Nisam htio dati taj intervju. Valjda je moje pravo da odbijem neke intervjue, a dao sam ih stotine u ova tri mjeseca. Jedan tabloid je išao toliko daleko da su kontaktirali s mojom kćeri. Moja najmlađa kći pak nije bila dovoljno oprezna i s njezinog Facebooka skinuli su naše obiteljske fotografije i fotografije nje u kupaćem kostimu. Rekao sam kćerima da paze s kim se druže na Facebooku jer bi ih to moglo skupo koštati.

Na prvoj liniji fronte s Praljkom

Bili ste godinu dana na fronti. Na kojim ratištima? Niste baš govorili puno o tome.

Načeo sam tu temu samo zato što sam bio iritiran pisanjem medija kada su objavili moju fotografiju s izborne skupštine HDZ-a u Šestinama, na kojoj uopće nisam bio, ali sam se fotografirao s nekima od njih. No s obzirom na to da sam prošao sva krizna žarišta posljednjih desetljeća, fotografirao sam se i s bivšim predsjednikom Josipovićem i sa SDP-ovim ministrom zdravstva Sinišom Vargom. Pritom sam spomenuo da sam se fotografirao i s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom.

Dakle u Sunji ste bili 1991.?

Praljak je bio zapovjednik obrane Sunje u trenutku u kojem sam došao ondje, 22. prosinca 1991., i postavio je obranu Sunje onako kako niti jedan svjetski general ne bi napravio. Imao je smisla za to i stvarno je bio velik čovjek. Ponosan sam na to.

Gdje ste još bili?

Prvo sam bio na potezu Tenjski Antunovac-Ivanovac kod Osijeka od 15. studenog 1991. - kada je Vukovar padao - pa do 10. prosinca 1991. Bili smo na zadnjoj liniji prema Osijeku i stradali smo. To je tragičan događaj koji treba zaboraviti.

Koliko je ljudi poginulo ondje?

Četvero je poginulo i sedmero su nam zarobili.

Što je bilo s njima? Jesu li razmijenjeni?

Nažalost, loše je završilo.

Bili ste u postrojbi?

Da, bio sam dakle s puškom na prvoj liniji. A što mi se urezalo u sjećanje iz tih dana? Prijateljstva.

Teško vam je govoriti o tome?

Bit će sve OK. Samo bih rekao to da ih je pola danas mrtvo.

Na to područje vratili ste se 1998. Točnije, u Vukovar, i to odmah nakon mirne reintegracije.

Da, radili smo epidemiološke procjene, uspostavu opskrbe vodom i hranom i deratizaciju. Proveo sam mjesec i pol ondje. Kada sam prvi put došao u Vukovar, dio je već bio počišćen, no grozno je to izgledalo. To je slika koju je bilo teško probaviti. Bilo je glodavaca, miševa i štakora. Bilo nas je više epidemiologa u ekipi. Ruševine su se deratizirale i mislim da smo napravili velik i dobar posao. To je bila jedna od tih kriznih situacija u mom životu.

Prijeđimo na koronavirus - u srijedu je prošlo stotinu dana od prvog slučaja u Hrvatskoj. Što ste dogovorili na sastanku u Ministarstvu s kojeg ste upravo došli?

Razgovaralo se o epidemiološkom okviru za strane turiste.

Što ste dogovorili? Konkretno: Dođe turist Jiri iz Češke i dobije temperaturu u Vodicama. Kakva će biti procedura?

Onaj kod koga je smješten, bilo da se radi o apartmanu, bilo hotelu, treba se pobrinuti za to da se kontaktira s liječnikom. Nisu nam svi detalji još razrađeni. Na današnjoj sjednici to ćemo napraviti jer je bilo nekih primjedbi, tako da definitivno ne mogu reći tko, što i kako, ali u svakom slučaju takva osoba treba ostati u svom smještaju i ne šetati se okolo, a vlasnik objekta treba obavijestiti zdravstvene službe. Ako postoji sumnja na koronavirusnu infekciju, uzet će se bris i, u slučaju da je osoba pozitivna, ona mora u samoizolaciju, kao i svi njezini kontakti. Daljnji postupak za liječenje dogovara se s njegovim osiguravateljem, ovisno iz koje zemlje nam turist dolazi.

Hoće li se uključiti i turističke ambulante?

Naravno. Njih će zbog ovoga trebati ojačati da budu spremni odgovoriti na svaki izazov po tom pitanju.

Kada ste poslije otvaranja granica vidjeli one kolone vozila i tisuće ljudi koji su ušli u Hrvatsku, je l' vas bilo strah onoga što bi moglo biti?

Dakako da postoji epidemiološki rizik koji ovisi o tome iz koje zemlje turisti dolaze. Neke zemlje imaju dobru epidemiološku situaciju, kao što je Slovenija, neke su lošije od nas. Računamo na to da imamo dovoljno kapaciteta da brzo obavimo pregled i dijagnostiku te izoliramo pacijenta i stavimo kontakte u izolaciju. Dijelove zdravstvenog sustava, i što se tiče dijagnostike, hospitalizacije, ali i potrebe za respiratorima, pripremit ćemo za turiste. Sada već puno znamo o tome kako postupati i mislim da možemo pokriti takve iznenadne događaje.

Je li naš odgovor na koronavirus bio paničan, kako je to neki dan rekla Alemka Markotić?

Razgovarao sam o tome s njom i kazala mi je da nije to rekla. Preslušala je snimku. Nismo bili u panici, analizirali smo situaciju u susjednim zemljama te vidjeli kako su se stvari odvijale i što je bilo u Italiji. U našim procjenama uzeli smo taj najgori mogući scenarij i računali smo na to da pripremimo zdravstveni sustav tako da možemo podnijeti i talijanski scenarij.

Dobro, ali ipak se šalju poruke da se, ako dođe do drugog vala, neće ići u blokadu.

Da, ako dođe do drugog vala, što je izvjesno, imamo dosta znanja i iskustva da možemo pokriti izvore zaraze, pa nam neće biti potrebna potpuna karantena. Uostalom, sada su se ljudi već naviknuli na ključne mjere, fizičko distanciranje i higijenu, pa ako do drugog vala i dođe, neće nam trebati kompletna karantenizacija.

Približavamo li se time švedskom modelu?

Švedski model nije ništa od toga, on je puštanje virusa u populaciju. Oni su možda došli do 10 posto prokuženosti stanovništva, a imaju 4500 mrtvih. Svi oni koji su krenuli na taj način kasnije su se predomislili, a Švedska je najtvrdoglavija.

Ne žele priznati grešku?

Da. Njima se sada događa ono što se dogodilo prije promjene politike u Velikoj Britaniji i SAD-u. Ili moraju pod hitno mijenjati svoju politiku prema koronavirusu ili će u vrlo skoro vrijeme imati još četiri tisuće mrtvih.

Spomenuli ste da ste se pripremali za najgori scenarij. U koju kategoriju scenarija spadaju brojke koje mi imamo?

Ovome smo se nadali, ali se nismo usudili reći. To je bio jedan od najpozitivnijih scenarija.

Koje mjere još planirate ukinuti u skorije vrijeme?

Pripremamo epidemiološki okvir za izbore i preporuke za sportska natjecanja s gledateljstvom. Sredinom lipnja pustit ćemo natjecanja na otvorenom uz epidemiološke mjere. Razmatramo i okvir za mini kruzere.

A veliki kruzeri?

Ne, ne bismo velike kruzere jer su oni epidemiološki jako problematični, no Hrvatska ima flotu malih kruzera koji plove Jadranom i koji imaju po 20-ak kabina.

Gdje ćete vi na ljetovanje? Biste li se odvažili na izlet u Toscanu ili u Gardaland?

Ne bih preporučio to u ovom trenutku. Ondje još uvijek imate velik broj novooboljelih i ne znate gdje ćete koga sresti. Ako netko mora ići iz poslovnih razloga, u redu. Ovako turistički, ne bih preporučio. Ima u Hrvatskoj puno lijepih mjesta koja djeca nisu imala prilike vidjeti. A ja ljetujem u Istri, imam mali apartman u Dugoj Uvali.

Epidemiologa daleko premalo za ovakve krize

Kako danas funkcionira Stožer? Nedostaju li vam konferencije za novinare svaki dan u isto vrijeme? Mnogima se dan vrtio oko toga.

Ne, ne fale mi! Kada smo prekinuli s press konferencijama, ja sam privatno i službeno počeo voditi normalan život. Sastanak na sastanak, pitanje naših redovnih poslova.

Jedan vaš kolega rekao je da su epidemiolozi zapravo na stand byu cijeli radni vijek i da čekaju nešto ovakvo poput koronavirusa.

Ne. Nas ima daleko premalo za ovakve krizne situacije, pa smo koristili i druge stručnjake. Ima nas oko 150, s time da ne rade svi epidemiologiju zaraznih bolesti, nego epidemiologiju kroničnih nezaraznih bolesti. Imamo 104 tima koji rade zarazne bolesti i to je jako malo. Moramo ojačati sustav pripremljenosti na ovakve događaje. Tu su klimatske promjene i drugi tipovi prirodnih i neprirodnih katastrofa koje nam prijete, a naš sustav je preslab i nema dovoljno ljudi za odgovarajući odgovor. To treba ojačati - što mi kontinuirano predlažemo, no sada imamo dodatni argument, a to je iskustvo iz ove situacije s koronavirusom. Da nas je bilo više i s boljom opremom, odgovor bi bio još bolji.

Sjećate li se kada je prof. Markotić na Cvjetnicu u emisiji 'Nedjeljom u 2' rekla da se nada da se Stožeru neće dogoditi isto što i Isusu, da ga slave, a nakon tri dana razapinju. Je l' se to na kraju ipak dogodilo?

Nisu nas razapeli, no čim je situacija s epidemijom bila bolja, krenulo se s politizacijom Stožera, što je loše. Mi smo u njemu, bez obzira na to tko bio političar, radili kao stručnjaci i mislim da smo u danim okolnostima napravili najbolje što smo mogli. Ta politizacija nije bila potrebna. Osim toga, ljudi sada kažu da nismo trebali ništa raditi i da bi svejedno sve završilo ovako kako je sada.

Vidim da ste ljuti zbog toga.

Naravno. Ništa nije slučajno. Neka se malo osvrnu i pogledaju situaciju u drugim zemljama, onima koje nisu uvele takve mjere kao mi, pa će im sve biti jasno. Sjetimo se, imali smo po 80, 90 novooboljelih u jednom danu. Sada kada imamo nula ili jednog, lako je biti general poslije bitke.

A sve je krenulo zabranom rada nedjeljom. Tada se dio javnosti i medija okrenuo protiv Stožera.

Tom zabranom postigli smo ono što smo htjeli. Smanjili smo mobilnost nedjeljom i ta je mjera sada ukinuta. Nismo radili po diktatu politike niti po nečijim željama i pozdravima.

Bi li bilo jednostavnije da ste odmah rekli u kojoj ste stranci?

Jako smo se trudili da budemo vrlo transparentni. Niti jedan stožer u europskim zemljama nije imao konferencije dva puta dnevno. Kada je počela politizacija, nismo stali s tim. Najbitnije je to da smo sačuvali i zdravlje i živote koje smo mogli izgubiti. Sve ovo drugo je popratna nuspojava koju ćemo preživjeti. Jednog dana će se napraviti iscrpna analiza onog što smo napravili, snage našeg čekića kojim smo udarili na karantenizaciju.