Problem privatizacije Ine i preuzimanje upravljačkih prava mađarskog MOL-a, pokušat će u sljedeća dva dana rasvijetliti ljudi koji su imali glavnu riječ u tom postupku koji je započeo za vrijeme koalicijske Vlade na čelu s pokojnim premijerom SDP-ovim Ivicom Račanom 2003. godine.

Prvi je na stolcu za svjedoke na Istražnom povjerenstvu potpredsjednik Vlade do 2003. i tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine, SDP-ovac Slavko Linić. Nakon njega pozvani su bivši ministar gospodarstva u vrijeme početka privatizacije Ine Ljubo Jurčić i bivši predsjednik Uprave Ine Tomislav Dragičević. Sutra bi trebali svjedočiti njihovi HDZ-ovi nasljednici - potpredsjednik Vlade Ivan Šuker i bivši ministar gospodarstva Damir Polančec te aktualni predsjednik Uprave Ine Zoltan Aldott.

Pozvan je i bivši premijer Ivo Sanader, čiji se poziv za svjedočenje jutros vratio u Sabor, jer ga poštari nisu mogli uručiti. Predsjednica Istražnog povjerenstva Dragica Zgrebec najavila je da će se pronaći drugi termin za Sanadera te da će mu ponovno poslati poziv.

Linić je u početku privatizacije Ine bio potpredsjednik bivše koalicijske Vlade i predsjednik Nadzornog odbora Ine te je prvo od pitanja bilo zašto se tadašnja Vlada odlučila na privatizaciju Ine?

'Zakon o privatizaciji nije uključivao HEP i INU, i mi smo mislili da, ako je Zakon donesen za sve tvrtke, da je potrebno da se donese i za HEP i INU.' - rekao je Linić i dodao da je INA u to vrijeme bila u velikim gubicima, u dugovima državi i drugim trgovačkim društvima, te da je trebala partnera.

Linić tvrdi da je njihova Vlada do 2003. godine uspjela konsolidirati INU: 'Proveli smo strukturnu reformu, zaustavili smo se gubitke, uskladili cijenu domaćih energenata sa cijenama na Sredozemlju, i na kraju 2002. godine najvažnije je bilo pitanje kako potaknuti razvoj i obnoviti rafinerije.'

Premda Istražno povjerenstvo nema primjer oglasa za privatizaciju koji je, tvrdi Linić bio objavljen u Vjesniku i Financial Timesu, u njemu je navodno bilo jasno da se traži strateški partner koji će kupiti 25 posto plus jednu dionicu.

Naknadno je MOL dobio pravo veta na 16 pitanja koja HDZ-ovi članovi povjerenstva smatraju 'posebnim pravima' a Linić ih ovako objašnjava: 'MOL je potpisao srednjoročni plan čiji su ciljevi bili i u ugovoru. MOL-u smo dali pravo da štiti svojih 25 posto od loših financijskih odluka, time smo im pokazali da nam mogu vjerovati, ali nisu mogli odlučivati niti o jednom pitanju vezanom za razvoj, proizvodnju i investicije.

Linić tvrdi da je hrvatska strana u svakom trenutku imala zadnju riječ u najvažnijim pitanjima, te objasnio da ih je u Nadzornom odboru i Upravi uvijek bilo u odnosu 5:2 u korist hrvatske strane.

HDZ-ovi članovi Povjerenstva istaknuli su da su detalji o dodatnim pravima i cijeni bili ugovoreni tek kada je MOL ostao u užem krugu s još dva ponuđača nastojeći dokazati da je bivša vlast namjerno pogodovala MOL-u. Primjerice, početna cijena 25 posto plus jedne dionice Ine bila je 353 milijuna dolara, a MOL je na kraju platio 505 milijuna dolara. Linić je to objasnio 'izvrsnim pregovaračkim sposobnostima' tadašnjeg glavnog pregovarača i ministra gospodarstva Ljube Jurčića, a sva naknadno dogovorena prava su, kaže, proizašla iz pregovora.

Linić također tvrdi da je cijeli postupak bio javan i da nije postojao niti jedan tajni ugovor.

LJUBO JURČIĆ: IGRAO SAM GROSSE SPIELE

Ljubo Jurčić je kao ministar gospodarstva 2002. godine bio i glavni pregovarač u procesu privatizacije u koji je ušao krajem '02. godine kada su ostala tri ponuđača: MOL, OMV i ruski Rosneft.

Kaže da nije bio zadovoljan njohovim ponudama te da je stoga produžio rok za punude na mjesec dana. Objašnjava kako se u javnosti spominjala vrijednost 25%+1 dionice od oko 200 milijuna dolara te da je započeo medijsku igru kako bi mogao podići cijenu: 'Započeo sam taktičku igru, nisam bio zadovoljan pa se mjesec dana nisam htio javiti niti jednom ponuđaču. Htio sam da si svaki misli da razgovaram sa trećim. Naime, nekada se dva ponuđača dogovore tko će što kupiti na Balkanu, pa si nismo mogli dozvoliti da štete Hrvatskoj.'

Za Hrvatsku je, kaže Jurčić, bilo najvažnije da se zadrži 'proizvodnja, razvoj i zaposlenost', ali nisu htjeli niti prodati 25 posto dionica za mali novac i tu Jurčić objašnjava svoju 'grosse spiele':

Bio sam zadovoljan jer krenulo s ponudama oko 200 milijuna dolara. U javnosti se stvarala atmosfera da cijela INA vrijedi tih 25 posto. Podignula se cijena oko 300 - 400 milijua i tu se stvorio javni pritisak. Htjeli smo razviti tu atmosferu u javnosti. Govorili smo da postoji ponudađač koji nudi 800 milijuna i to se prenosilo na pregovarače.' - prepričavao je Jurčić.

Kaže da je u nastojanju da se razbije igra ponuđača na račun Hrvatske, posjetio Rusiju, Mađarsku i Austriju i nikome nije rekao ništa konkretno kako bii, kaže - 'stvorio pomutnju među njima'.

'Htio sam da ako netko pita što vam je ministar rekao, da kaže - ništa! Tako je i bilo, alo ovaj drugi neće vjerovati. Plusa ta medijska igra koju smo igrali i koja jeviše-manje bila ključna. Sve je to doprinjelo konačnoj cijeni od 505 milijuna dolara.' - tvrdi Jurčić.

Objašnjava da je u svakom od tri ciklusa imao neku poruku:

'U prvom sam rekao da ne gledau knjigovodstvenu vrijednost INE, u drugom da ne gledaju koliko vrijedi sama INA nego koliko ona vrijedi u njihovoj strategiji, a u trećem sam im rekao da si zamisle koliko bi izgubili da ne uđu u INU. Bila je to grosse spiele, kako bi Nijemci rekli.

BORIS KUNST: ZAŠTO 25 POSTO PLUS JEDNA DIONICA NIJE 26?

HDZ-ovog Borisa Kunsta zanimalo je kolika je bila vrijednost jedne dionice INE kada je započela privatizacija, te u nekoliko navrata Linića pitao: 'Ako ste prodavali 25 posto plus jednu dionicu, zašto niste onda rekli da prodajete 26 posto? Koliko vrijedi ta jedna dionica zapravo?'

Prisutni najprije nisu reagirali misleći da se Kunstu dogodio lapsuz, ali on je ponovio pitanje: 'Mi ne znamo vrijednost jedan posto! Zašto se nije prodavalo 26 posto?!'

Linić ga je ubrzo ispravio i objacnio mu da se radi o prodaji 25 posto plus jedna dionica, te da su započeli raditi projekcije vrijednosti INE, ali da su shvatili da zbog starih i neučinkovitih rafinerija ne bi dobili dobru cijenu te su od procjena odustali.

Kunst se naknadno pokušao ispraviti i rekao: 'Na Tportalu su me pogrešno shvatili kada sam govorio o 25 posto plus jednu dionicu, htio sam reći nešto drugo, ali nema veze sad.'

Naime, kako nam je Kunst naknadno objasnio, zanimala ga je vrijednost te jedne dionice koja je značila prijenos posebnih prava na MOL. 'Znam što znači 25 posto plus jedna dionica, pa nisam idiot! Ja sam se s Jurčićem šalio kad sam spominjao 26 posto. Pa znam zašto sam tako rekao, ta jedna dionica ima posebnu vrijednost.'

TOMISLAV DRAGIČEVIĆ: VLADA JE STVORILA DUG U INI 2008.

Bivši predsjednik Uprave Tomislav Dragičević u svom je svjedočenju rekao da se u Ini ponovno stvorio dug 2008. i to zato što Vlada s premijerom Ivom Sanaderom nije htjela promijeniti cijenu plina od 2004. do 2009. godine.

'Kad sam istaknuo taj problem Polančec mi je rekao da je to opportunity loss, a tu smo se obojica složili da zelene dolare nećemo moći vratiti. Kad je došao Šuker on je to uspio izregulirati' – kaže Dragičević i dodaje: 'To je posljedica nekog prešutnog dogovora.'

Podsjetimo, jedino je tajan ostao još ugovor o plinskom biznisu Vlade i MOL-a, a iz Vlade tvrde da oznaku tajnosti nisu mogli skinuti jer druga strana, odnosno MOL, nije dao pristanak.

O čemu je tu točno riječ, odgovor bi mogao dati ministar financija Ivan Šuker koji svjedoči sutra u 10 ujutro.