Šteta je da hrvatska nogometna reprezentacija nije ušla u četvrtfinale europskog prvenstva. Bila je to dobra ekipa koja je zaslužila i samo finale. Kako to uvijek biva nakon poraza, nogometni stručnjaci podrobno analiziraju svaku stratešku i taktičku pojedinost fatalne utakmice i, neizbježno, traži se krivac. No, objašnjenje za poraz možda je jednostavnije no što se čini: nogometaši su se slomili pod prevelikim teretom očekivanja koje im je nametnuo dio javnosti. Snosili su onu vrst odgovornosti kakvu sportaši nemaju i ne bi trebali imati.

Nogomet je tek igra i svatko tko pristaje na igru samim time pristaje i na poraz. Imperativ pobjede je nešto odveć ozbiljno, nimalo razigrano, još manje opušteno, u krajnoj liniji i nešto nesportsko. Tako to biva kada sport postaje zamjena za funkcioniranje države i društva, zamjena za stvarnost, pa i sâm život.

Dream team koji zamjenjuje Vladu

Na djelu je fenomen koji ponajbolje ilustrira jedna izjava Milana Bandića. Prije mjesec ili dva dok su se u javnosti vodile moralističke rasprave o tome zašto saborski zastupnici ne dolaze 'na posao', Bandić je primijetio, ne citiram doslovno, da saborska zastupnica Sandra Perković na nekom atletskom natjecanju učini više za Hrvatsku nego svi saborski zastupnici zajedno.

Bandić je nehotice ustvrdio da je sport u Hrvatskoj važniji i od samog parlamenta, najvišeg zakonodavnog tijela, izvora i utoka državne vlasti. Što uopće znači 'činiti nešto za Hrvatsku'? Dade se zaključiti kako je navijačko slavlje povodom kakvog sportskog uspjeha važnije od urednog funkcioniranja institucija. Možda i jest? No, ako je tako, to znači da je ovo društvo odustalo od sebe i da postoji isključivo kroz sport, dok se u zamjeni teza da nešto treba činiti za Hrvatsku, umjesto da Hrvatska ispunjava svoju temeljnu dužnost i jedinu svrhu – da građanima stoji na usluzi – krije klica totalitarizma.

Kako je europsko nogometno prvenstvo koincidiralo s krizom vlade, zabuna je došla do punog izražaja. Nogometna reprezentacija postala je predstavničko tijelo, dream team koji zamjenjuje vladu, vrhovni sud domoljublja, vojska koja pobjeđuje Europu u simboličnom i prividno bezopasnom ratu.

Otkud tolika potreba za premještanjem života u igru? Na prvi pogled ta je travestija duhovita. Doista, životu treba pristupati neozbiljno i razigrano. Nažalost, u Hrvatskoj se nogomet i slične igre doživljavaju smrtno ozbiljno, tako da stradaju i stvarnost jer je svedena na nogomet, a i sâm nogomet jer su mu oteti ljepota igre i, napose, opuštena, velikodušna ljepota sportskog poraza.

Država kao navijačka udruga

Mnogi su europsko prvenstvo doživjeli kao utjehu za krizu vlade. Osim što su utjehu tražili na neprikladnom mjestu i sama potreba za utjehom bila je promašena jer je kriza vlade savršeno uobičajena i poželjna pojava u demokraciji. Demokracija i nije ništa drugo nego trajna prijetnja vlasti. Neupitna vlast oslonjena na 'zajedništvo', 'nacionalno jedinstvo' ili neku sličnu totalitarnu smicalicu jamac je patnje, straha i siromaštva. Aktualna kriza vlade je dobra vijest i dokaz da demokracija u Hrvatskoj ipak kako-tako funkcionira, nipošto razlog za brigu.

Problem je, međutim, mnogo dublji. U društvu koje sebe ne percipira kao prostor spontane interakcije svakovrsnih pluralizama i u državi koja se ne percipira kao javna ustanova čija jedina svrha je da građanima stoji na raspolaganju i pruža im određene javne usluge, ništa osim sporta i ne može biti uspješno, a svaka sportska pobjeda postaje tek naličje teškog povijesnog poraza.

Trenutak u kojem država postaje golema pivnica ili velika navijačka udruga u kojoj će crveno-bijeli kvadrati zatrti svaku individualnost i svaku različitost, trenutak je u kojem država gubi smisao i svrhu, a društvo koje je takvom državom okovano može se nadati samo moralnoj i ekonomskoj propasti.

Istini za volju, samostalna Hrvatska nikada i nije bila zamišljena kao država nego kao predmet trajnog i intenzivnog obožavanja. Ona nije nastala kao institucija nego kao totem sa svojim šamanima i svojim Vrhovnim Izbornikom. Zato je i nesposobna vršiti svoju zadaću i zato je samo u sportu koliko-toliko uspješna. Državnost se svela na nogomet jer nikada ništa drugo nije ni htjela biti nego navijačka svečanost, vrisak gomile, urlik mržnje, vatromet ove ili one vrste.

Koliko god da je zastrašujuće – a mnoštvo od nekoliko desetaka tisuća koje strastveno urla jest zastrašujuće – navijanje možda i jest primjereno utakmici, ali kada takav mentalitet prožme čitavo društvo dokidaju se razum, trezvenost, kritički dijalog i pluralizam. Nastupa sveopća disfunkcija.

...jer utjehe nema u pivskoj pjeni

Paradoksalno je da mnogi u nogometu traže utjehu i kompenzaciju za neuspješnu državu ne shvaćajući da je upravo obasipanje države navijačkim emocijama državu učinilo neuspješnom, a sport histeričnim. Igra je igra, sport je sport, veselje je veselje, pijanstvo je pijanstvo, a država je država. Kada ih se pokuša sjediniti, gube i sport i država. Ostaje samo pivska pjena.

Kako su sport i navijanje postali poslovi od posebnog državnog interesa, bilo je neizbježno da neki mediji i neki visoki državni službenici postave pitanje onih koji nedovoljno ili uopće ne navijaju za reprezentaciju, odnosno nedovoljno ili uopće ne vole Hrvatsku. Nije problem samo u tome što se ta ljubav doživljava kao moralna obveza što je u dubokom neskladu sa spontanom naravi emocija koje nastaju ili ne nastaju neovisno o volji ili osjećaju dužnosti, nego i u tome što Hrvatsku – predmet svoje ljubavi – doživljavaju kao matronu s neutaživim emotivnim potrebama kojoj valja podvoditi (ili privoditi?) nepregledno mnoštvo vještih i izdržljivih ljubavnika. Odgovor na logično pitanje, koje se nameće samo po sebi, zašto bi itko priseban volio – ili još gore: trebao voljeti – bilo koju državu, jamačno nemaju.

Upravo je nemoć da se takvo pitanje postavi upropastila Hrvatsku, ali se umjesto toga inzistira na sve strastvenijoj ljubavi. Medvjeđi zagrljaj domoljublja guši Hrvatsku i dok joj pucaju kosti taj stisak biva sve jači. Hrvatska umire od siline ljubavi a njeni posesivni ljubavnici ne shvaćaju da državu jednostavno treba pustiti – opet je Bandić nehotice u pravu – 'da radi svoj posao', dakle da bude, ništa više, ništa manje, nego Poredak koji jamči vladavinu prava i štiti građanske slobode.