Tekst započinje invokacijom Montesquieua koji bi se, prema autoru, jako indulgentnom spram hrvatske kandidature, danas pitao 'Kako je moguće biti Hrvatom?'.

Prije svega, autor, vidno ožalošćen, konstatira kako je potpisivanje ugovora gurnuto u posljednji plan još jednog 'kriznog' i 'odlučujućeg' samita u Bruxellesu te kako je propuštena prilika da se ulazak u 'europsku obitelj' prigodno obilježi. Nakon 'beskrajnog' i 'ponižavajućeg' pregovaračkog procesa službeno pristupanje svedeno je tek na prigodna videa 'Welcome to Croatia', a radost europskih čelnika zapravo je 'hinjena' i 'deklarativna'.

Ističe se zatim kako je Hrvatska duboko eurofilna i frankofilna država, ističu se, prije svega, njeni sportski uspjesi, a primjećuje se i posebni 'rafinman' na kulturnom i znanstvenom planu. U jednom trenu, autor se posve poistovjećuje sa svojom temom te tvrdi: 'Moram reći, da sam Hrvat u ovom trenutku, bio bih posebno ljut na EU, točnije na njene čelnike te bih bio u napasti da ih, pred toliko nespretnosti, nepristojnosti i nemara, kolektivno otpremim i otkažem im poštovanje.'

Odlučno se odbacuju svi argumenti o tome kako su težina aktualne krize ili sitno sudjelovanje Hrvatske u europskom proračunu izgovori za marginalni prijem, koji se de facto sveo na 'anegdotu', bez valjane političke i medijske valorizacije.

Kritizira se i nedolazak francuskog predsjednika na potpisivanje, koji je za tu potrebu poslao nižerangiranog izaslanika. Francuski komentar, koji se ne libi emocionalnih izljeva i povišenog diskursa žrtve, ipak završava pomirljivim tonovima u nadi kako još nije kasno da se europska zajednica udalji nakratko od svojih egocentričnosti te da Hrvatsku primi 'dostojanstveno, s poštovanjem i povjerenjem'.

Istina, teško je u europskim medijima bilo pronaći umjesne i utemeljene napise o hrvatskoj kandidaturi, posebice u svjetlu eurokrize koja je u potpunosti okupirala javnost. Teško je isto tako osporiti dobre namjere autora spram nove članice, no za početak, jedna doza trezvenosti u kojoj bi se svaka od involviranih strana barem nominalno suočila s nizom vlastitih propusta bila bi svakako uputniji, a i iskreniji način međusobnog upoznavanja.

Oko kojeg se, nota bene, nijedna od strana nije potrudila.