Vjerojatno svaki kafić ima svoje anegdote, mitove i legende. Ili barem svaki koji ima određenu povijest, koji postoji već neko određeno vrijeme, a nije otvoren jučer na mjestu gdje je prije njega bio frizerski salon, a još prije toga mala kvartovska trgovina, još prije obično spremište za bicikle. Neke su od tih anegdota istinite, drugima su u bezbrojnim prepričavanjima dodavani stalno novi i novi detalji, pa se više, čak ni uz pomno ljuštenje slojeva govorkanja, ne može zaključiti što se tu točno dogodilo i je li se nešto uopće dogodilo, a treći su jednostavno besmislice, priče koje je netko izmislio jer mu je bilo dosadno ili tek tako, zato što priče i postoje da bi se izmišljale.

Ono što je svim takvim pričama zajedničko jest da su gotovo uvijek zabavne iako ne moraju nužno biti duhovite ili smiješne, a usto, iako ljudi u njima nekada ispadaju gori od svinja, pijani i svakakvi, sve one kao da slave ljudskost, na neki poseban, specifičan način.

Priče bez ljudi

Od priča u kojima se ne pojavljuju ljudi i koje samo opisuju određeni kafić, meni je jedna od najupečatljivijih ona koja se tiče jednog novozagrebačkog kafića. Pročitao sam je u nekom Globusu od prije šest ili sedam godina kada je, ne samo zbog Mirkovićevog filma 'Sretno dijete' bilo vrlo aktualno reanimiranje Novog vala i čitave te priče oko sedamdesetih i osamdesetih kao jednog nevinijeg i, što je bilo pomalo iritantno, kreativnijeg vremena. Reportaža je bila dobra i opsežna i jedan je od upućenih sudionika tadašnje scene rekao da je kroz utrinski kafić Zadnja šansa u to vrijeme prolazila droga za čitav grad.

Zadnja šansa se danas zove Šport i više nije birtija, već mješanac kavane, slastičarnice i pečenjarnice i prilično je teško zamisliti da bi to mjesto imalo ikakve veze s nekim ilegalnim radnjama. No, meni je bilo vrlo zanimljivo razmišljati o tome kako je grad nekada izgledao, kako su tada funkcionirale stvari i kako je sve bilo umanjeno i, da, istina je, nevinije. Mislim, ako je droga za čitav grad prolazila kroz Zadnju šansu, onda to i nije bilo baš puno droge.

Priče s ljudima

Uh, priča s ljudima u kavanama zaista je bezbroj, a meni su najzanimljivije one koje su se događale hrvatskim piscima, i to obično tako davno u prošlosti da ih je nemoguće provjeriti. Jedna kaže da je Miroslav Krleža ušao u neku kavanu u kojoj je sjedio Tin Ujević i da je, kada ga je ugledao, izgovorio: 'Dobar dan, ljudi, a i tebi, pijani pjesniče!' Tin mu, naravno, nije ostao dužan, pa je uzvratio s: 'Dobar dan i tebi, zastavo svih boja!'

U ovu priču nije teško povjerovati jer je poznato da se dvojica velikana baš i nisu previše ljubila, ali druga u kojoj se kao glavni lik spominje ponekad Tin, a nekada Gustav Krklec malo je manje vjerojatna, ali je poprilično zabavna i navodno se odvila u kultnom kafiću Blato (danas restoranu) na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice u Zagrebu.

Tamo je, tako se barem priča, postojala gospođa koja je naplaćivala odlazak na WC, popularno zvana klozet-frau, i cijena je za malu nuždu bila manja, a za veliku veća, sasvim logično. Pjesnik je s jednim naumom krenuo na zahod, ali ga nije uspio izvršiti, pa je, kao rezultat, nastala banalna pjesmica kojoj se duh ipak ne može zanijekati: 'Dadoh jedan dinar, prevarih se grdno/Htio sam se posrat', a samo sam prdn'o.'

Teško mi je povjerovati da bi ijedan od dva uvažena literata do ove mjere prostituirao vlastiti talent, ali činjenica je da je Tin u Blato zalazio često i da je i danas tamo njegova velika fotografija. Isto je tako činjenica da sam ja ondje vidio kako jedan čovjek drugome razbija pivsku bocu o glavu, i to usred dana, negdje u vrijeme ručka. Nisu se čak ni pošteno svađali prije toga.

Antun Gustav Matoš, još jedan velikan pera, pak u jednom feljtonu priznaje da je za okladu u jednoj zagrebačkoj kavani, nažalost ne precizira u kojoj, vadio zdravi zub, a kako se današnji hrvatski (kažem hrvatski, a ne zagrebački jer, kada književnici iz ostalih hrvatskih gradova dođu u glavni grad, ne otkrivaju nova mjesta, već s kolegama idu na stara, dobra, provjerena) pisci zabavljaju u kafićima i hoće li se i o njima i njihovim dogodovštinama pričati možete lako i sami doznati posjetite li u jednoj večeri Golf, Pif, Limb i Sedmicu. Ako na ta četiri mjesta ne pronađete nijednog pisca, ja vam plaćam piće.

Samo da se priča

Knjiga priča Dalibora Šimprage 'Kavice Andreja Puplina' na duhovit i inteligentan način priča sve one priče koje se obično vrte u kafićima, priče koje pričaju gosti, one priče koje su, ma koliko različite, uvijek nekako iste, ali još ne postoji knjiga koja bi pokušala obuhvatiti sve mitove i legende vezane za hrvatske kafiće. Posao ne bi bio lagan, ali bi zato rezultat bio vrhunski, u to sam prilično uvjeren.

Dok se takva knjiga ne pojavi, ako se to uopće ikada dogodi,  preostaje vam samo ispitivati roditelje, bake i djedove koji se možda, čak i vrlo vjerojatno, sjećaju neke priče iz svog vremena. Možete kušati sreću i s konobarima, a možete i početi visjeti u nekom kafiću svaki dan pa ćete s vremenom sasvim sigurno upoznati njegovu povijest, a možda i sami postati dio nje, ali to baš i nije ambicija koju bi trebalo poticati.