To je prvi put na nekom svjetskom skupu da su libijski predstavnici predočili svoj projekt započet ranih 80-ih godina, za koji neki stručnjaci smatraju da je krajnja ludost.

"Studije su pokazale da je projekt ekonomičniji od drugih", primjerice od gradnje tvornica za odslanjivanje vode ili uvoza vode iz Europe, rekao je u Istanbulu Favzi al-Šarif Saeid, čelnik uprave za podzemne vode.

Projekt bi stajalo 33,69 milijarda dolara i njime bi se koristile zemlje u regiji: Libija, Sudan, Čad i Egipat.

"Zalihe iskoristive vode trajale bi 4860 godina", ustvrdio je Šarif Saeid.

Po projektu trebalo bi položiti 4000 km divovskih cijevi promjera četiri metra kojima bi se voda iz pustinje dopremala na sjever, u gradove na obali gdje živi većina od 5,7 milijuna stanovnika.

Na Svjetskome forumu o vodi Libijci su projekt predstavili kao "osmo čudo svijeta", no brojni stručnjaci dvoje u njegovu isplativost, odnosno održivost.

Voda koja bi se crpila iz ležišta pod Saharom ne bi se nikad obnovila, upozorava Mark Smith, stručnjak Međunarodnog saveza za očuvanje prirode. On tvrdi da bi unosnije bilo kupovati hranu ondje gdje se izvori mogu obnoviti.

Britanski pisac Fred Pearce u svojoj knjizi o nestašici vode osvrće se i na libijski faraonski projekt.

"Zbog golemih početnih ulaganja i sve skupljeg crpljenja vode, jer bi se moralo crpsti sve dublje i dublje u pustinji, cijena žita proizvedena s pomoću saharske vode bila bi najviša na kugli zemaljskoj".