Poricanje. Ljutnja. Pregovaranje. Depresija. Prihvaćanje. Ovo je pet faza tugovanja po modelu američke psihijatrice Elisabeth Kuebler-Ross, a predstavila ih je u svojoj knjizi 'O smrti i umiranju' iz 1969. Kuebler-Ross je pisala prvenstveno o tome kako se pacijenti suočavaju s vijestima o smrtonosnoj dijagnozi, primjerice o neizlječivom raku, te da i njihovi bližnji prolaze kroz slične psihološke procese. Stručnjakinja je naglasila kako nema garancije da će se proći kroz sve faze tuge po redoslijedu koji je ona nabrojala, kao i da možda neke od faza neće biti, ali u masovnoj kulturi je tzv. Kuebler-Ross model itekako zaživio. Slične reakcije se mogu primijetiti i u širem kontekstu socijalne psihologije, a ona se između ostaloga bavi emotivnim reakcijama društva i građana na političke pojave i događaje i nema sumnje da je uhićenje zagrebačkog gradonačelnika politički događaj par excellence, o kojemu bruji cijela država.

Doduše, 'smrt' na koju se u ovom slučaju reagira jest smrt jedne gradonačelničke karijere, jer koliko god to nije do kraja (politički i medijski) osviješteno, teško je vjerovati da Bandić nakon ovoga može nastaviti vladati Zagrebom. Bandić je na čelu Zagreba bio – s prekidom – od 2000. i osvojio je više izbora, a sam se vidio kao čovjek na 'drugoj izvršnoj političkoj funkciji u državi'. Kako bismo analizirali što se tu zapravo događa, razgovarali smo i s prof.dr. Dinkom Čorkalo Biruški s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U Zagrebu je Bandić imao i vatrene dugogodišnje neprijatelje, poput civilnih udruga Zelena akcija i Pravo na grad, koji su upozoravali na korupciju te sada sigurno osjećaju zadovoljštinu. Schadenfreude se masovno izražava i na društvenim mrežama, o čemu svjedoče sve objavljene fotomontaže i sličice posvećene uhićenju Bandića. 'Reakcije o kojima govorite prije su iskaz nevjerice da se uhićenje dogodilo, nego veselja. I zaista, događaj izgleda nevjerojatan, s obzirom na to koliko je dugo Milan Bandić bio nedodirljiv, a građani svikli da nedopuštena ponašanja političara i drugih moćnika prolaze bez sankcija. Na primjer, koliko si građana može priuštiti da izazovu prometnu nesreću pod utjecajem alkohola, pobjegnu s mjesta nesreće i ništa im se ne dogodi? Ili koliko građana može ne dolaziti na posao, kao neki naši sabornici, a da za to svejedno prime plaću? Naši su političari primjer za to da je nekima, u ovom slučaju njima, sve dopušteno i otuda nevjerica građana kada se dogodi ovakvo uhićenje’, kaže psihologinja Čorkalo Biruški.

Psihološke i emotivne reakcije na Bandićevo uhićenje su dakle raznolike i odvijaju se na nekoliko razina. Jedna je reakcija građana, druga se odnosi na psihološku situaciju samog gradonačelnika i ostalih koji su uhićeni, a treća na ostatak gradske uprave koji u ovoj kriznoj situaciji mora nastaviti voditi Zagreb.

Naravno, mnogi se Bandićevom privođenju itekako vesele, mnogi su i dalje šokirani i pogođeni ovakvim razvojem događaja, pa se osramoćenom gradonačelniku pruža i podrška. Što je s onima koji u svemu vide teoriju zavjere, pa se na Bandićevo uhićenje gleda kao na podmetnutu priču kojom se odvlači pozornost sa suđenja Josipu Perkoviću, pitamo profesoricu Čorkalo Biruški.

‘Jasno da ima i onih koji u svemu vide zavjeru; vjerojatno, dijelom, opet zbog nevjerice – naime mnogim se ljudima čini nemogućim da netko tako dugo odolijeva, a krši zakon. Dio reakcija podrške ide i zbog toga što su za mandata gospodina Bandića u gradu zaista bili vidljivi značajni pomaci, pa je dio građana očito spreman tolerirati ‘nepodopštine’, da upotrijebim vrlo blag izraz za djela za koja se Milana Bandića tereti, i gledati ih u kontekstu dobrih poteza kojih je nesumnjivo bilo. To nije sporno. No sporna je zloporaba moći, čiji je mehanizam, istina, psihološki lako objasniti, ali zloporabu ne treba tolerirati.'