Likovanje nad padom nedodirljivih neće pomoći društvu

Uhićenje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića izazvalo je vrlo emotivne reakcije na društvenim mrežama. Dok su se jedni iskreno radovali, drugi su izražavali podršku, a treći bili bijesni smatrajući da je cijela stvar Udbina zavjera kako bi se skrenula pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Istražujemo kako su građani Hrvatske psihološki reagirali na Bandićevo uhićenje i što to govori o kolektivnoj (pod)svijesti nacije

Poricanje. Ljutnja. Pregovaranje. Depresija. Prihvaćanje. Ovo je pet faza tugovanja po modelu američke psihijatrice Elisabeth Kuebler-Ross, a predstavila ih je u svojoj knjizi 'O smrti i umiranju' iz 1969. Kuebler-Ross je pisala prvenstveno o tome kako se pacijenti suočavaju s vijestima o smrtonosnoj dijagnozi, primjerice o neizlječivom raku, te da i njihovi bližnji prolaze kroz slične psihološke procese. Stručnjakinja je naglasila kako nema garancije da će se proći kroz sve faze tuge po redoslijedu koji je ona nabrojala, kao i da možda neke od faza neće biti, ali u masovnoj kulturi je tzv. Kuebler-Ross model itekako zaživio. Slične reakcije se mogu primijetiti i u širem kontekstu socijalne psihologije, a ona se između ostaloga bavi emotivnim reakcijama društva i građana na političke pojave i događaje i nema sumnje da je uhićenje zagrebačkog gradonačelnika politički događaj par excellence, o kojemu bruji cijela država.

Doduše, 'smrt' na koju se u ovom slučaju reagira jest smrt jedne gradonačelničke karijere, jer koliko god to nije do kraja (politički i medijski) osviješteno, teško je vjerovati da Bandić nakon ovoga može nastaviti vladati Zagrebom. Bandić je na čelu Zagreba bio – s prekidom – od 2000. i osvojio je više izbora, a sam se vidio kao čovjek na 'drugoj izvršnoj političkoj funkciji u državi'. Kako bismo analizirali što se tu zapravo događa, razgovarali smo i s prof.dr. Dinkom Čorkalo Biruški s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U Zagrebu je Bandić imao i vatrene dugogodišnje neprijatelje, poput civilnih udruga Zelena akcija i Pravo na grad, koji su upozoravali na korupciju te sada sigurno osjećaju zadovoljštinu. Schadenfreude se masovno izražava i na društvenim mrežama, o čemu svjedoče sve objavljene fotomontaže i sličice posvećene uhićenju Bandića. 'Reakcije o kojima govorite prije su iskaz nevjerice da se uhićenje dogodilo, nego veselja. I zaista, događaj izgleda nevjerojatan, s obzirom na to koliko je dugo Milan Bandić bio nedodirljiv, a građani svikli da nedopuštena ponašanja političara i drugih moćnika prolaze bez sankcija. Na primjer, koliko si građana može priuštiti da izazovu prometnu nesreću pod utjecajem alkohola, pobjegnu s mjesta nesreće i ništa im se ne dogodi? Ili koliko građana može ne dolaziti na posao, kao neki naši sabornici, a da za to svejedno prime plaću? Naši su političari primjer za to da je nekima, u ovom slučaju njima, sve dopušteno i otuda nevjerica građana kada se dogodi ovakvo uhićenje’, kaže psihologinja Čorkalo Biruški.

Psihološke i emotivne reakcije na Bandićevo uhićenje su dakle raznolike i odvijaju se na nekoliko razina. Jedna je reakcija građana, druga se odnosi na psihološku situaciju samog gradonačelnika i ostalih koji su uhićeni, a treća na ostatak gradske uprave koji u ovoj kriznoj situaciji mora nastaviti voditi Zagreb.

Naravno, mnogi se Bandićevom privođenju itekako vesele, mnogi su i dalje šokirani i pogođeni ovakvim razvojem događaja, pa se osramoćenom gradonačelniku pruža i podrška. Što je s onima koji u svemu vide teoriju zavjere, pa se na Bandićevo uhićenje gleda kao na podmetnutu priču kojom se odvlači pozornost sa suđenja Josipu Perkoviću, pitamo profesoricu Čorkalo Biruški.

‘Jasno da ima i onih koji u svemu vide zavjeru; vjerojatno, dijelom, opet zbog nevjerice – naime mnogim se ljudima čini nemogućim da netko tako dugo odolijeva, a krši zakon. Dio reakcija podrške ide i zbog toga što su za mandata gospodina Bandića u gradu zaista bili vidljivi značajni pomaci, pa je dio građana očito spreman tolerirati ‘nepodopštine’, da upotrijebim vrlo blag izraz za djela za koja se Milana Bandića tereti, i gledati ih u kontekstu dobrih poteza kojih je nesumnjivo bilo. To nije sporno. No sporna je zloporaba moći, čiji je mehanizam, istina, psihološki lako objasniti, ali zloporabu ne treba tolerirati.'

Psihologinja Čorkalo Biruški objašnjava kako psihološki gledano funkcionira zloupotreba moći: 'Naime kada izvor moći ima toliko dugo toliki utjecaj, osoba i sama počinje vjerovati u vlastitu nedodirljivost i drukčija mjerila krojena za nju i njene moćne suradnike. Pa u testiranju te moći postaje sve hrabrija, apetiti sve više rastu i uspješna provedba zamišljenih projekata, koliko god oni zaista imali povoljne učinke na zajednicu, postaje jedini cilj, a sredstva kojima se do njih dolazi gotovo sporedna i zapravo nevažna odrednica. Tako su i neki ljudi koji podržavaju ‘lik i djelo’ skloni zažmiriti na silne propuste i opravdati ih boljitkom koji je u mnogo slučajeva zaista opipljiv’, procjenjuje Dinka Čorkalo, nadajući se da će Bandićev slučaj donijeti jasne promjene: ‘Nadam se da su istražni organi napravili jednako temeljit posao kao što je policija izvela spektakularno uhićenje. Pa će se optužnica ili potvrditi ili odbaciti. To će biti i jest važna poruka da društvo ima, ili barem počinje imati nultu toleranciju na političku korupciju i druge oblike zloporabe moći. U takvom okružju, dakle društvu koje ne tolerira apsolutnu političku moć, nego ima učinkovite i zdrave mehanizme društvene kontrole, teško mi je zamisliti da populizam kakav smo gledali može ponovno uspjeti.’

U vrlo neugodnoj situaciji su i bivši suradnici gradonačelnika koji nisu uhićeni, nego im je ostala odgovornost upravljanja Zagrebom u kriznoj situaciji. Prof. dr. Čorkalo Biruški smatra da je razumljivo što se vidi nelagoda kod Sandre Švaljek i ostalih kada nastupaju pred novinarima; ‘ja bih se zabrinula da su reakcije drukčije’, ističe psihologinja i dodaje kako je sve to i osobna trauma za sve uključene: ‘Sasvim mi je zamislivo da u radnim timovima postoji velika povezanost, pa i povjerenje da svatko radi svoj dio posla i da ne dovodi u pitanje posao i/ili odluke drugih ljudi u timu. Pogotovo ne vođe tima. Ovakvo funkcioniranje često omogućava visoku produktivnost tima, ali može imati i svoje naličje – grupnu zaslijepljenost, koju poznajemo iz socijalne dinamike vrlo kohezivnih grupa, pri čemu je suglasje unutar grupe snažnije (i važnije) od realističnog sagledavanja činjenica. Kako se osjećaju suradnici Milana Bandića, mogu, a vjerujem da i svi možemo, samo zamisliti. Ono što međutim treba priznati jest da su u ovoj krajnje kriznoj situaciji preuzeli odgovornost za daljnje funkcioniranje grada.'

Za kraj pitamo još profesoricu Čorkalo Biruški kako komentira Bandićevo uhićenje kao medijski događaj, s obzirom na cjelodnevno izvještavanje o njemu. Za nju je utjecaj medija na javno mnijenje ‘pregolem’, a Bandić je već ‘optužen i osuđen’: ‘U izvještavanju prevladava velika količina trijumfalizma. Ja bih, kao građanka, htjela vidjeti više informacija, a manje zapjenjenih tekstova i reportaža. Mislim da bi objektivno i hladno izvještavanje omogućilo javnosti da jasnije uvidi – ovo su ponašanja koja smo tolike godine tolerirali; kao građani moramo naučiti reagirati daleko prije – i ne odustajati. No mediji se brzo umore od praćenja upornih, ali ne tako moćnih građanskih inicijativa koje upozoravaju na nepravilnosti i zahtijevaju odgovornost, ali u rukama nemaju druge mehanizme - osim upornog ponavljanja - da nečasne radnje i zaustave. A ako mediji ne ispune svoju društvenu ulogu da prate aktivnosti tih hrabrih građana, propustili su važan oblik društvenog djelovanja i mogućnost utjecaja na društvenu promjenu.'