Prosvjedi su počeli nakon što je 23. studenog u Kruševcu pretučen Borko Stefanović, predsjednik male stranke Ljevica Srbije, za što protivnici optužuju Vučićev režim. Među istaknute vođe prosvjeda iz građanskog korpusa spadaju braća glumci Sergej i Branimir Trifunović, Marinka Tepić i drugi. Kroz prosvjede se pokušava etablirati i oporba koja se u rujnu 2018. godine okupila u Savezu za Srbiju, čiji je osnivanje inicirao Dragan Đilas. Pored Stefanovića i njegova pokreta Ljevica Srbije, Savezu za Srbiju tada su pristupili predsjednici Demokratske stranke Zoran Lutovac, Narodne stranke Vuk Jeremić, Dveri Boško Obradović, Pokreta za preokret Janko Veselinović, Narodnog pokreta Srba s Kosova i Metohije 'Otadžbina' Slaviša Ristić, Zajedno za Srbiju Nebojša Zelenović, Zdrave Srbije Milan Stamatović i Pokreta radnika Sloga Željko Veselinović.

Prosvjednici su, dakle, neobična mješavina političara, aktivista i običnih građana koji se protežu od krajnje ljevice do krajnje desnice. Donosimo pregled biografija najvažnijih vođa prosvjeda u Srbiji.

Boško Obradović

Vođa klerikalno-konzervativne stranke Dveri rodom je iz Vranića, sela pokraj Čačka, a školovao se u Beogradu, u kojem je na Filozofskom fakultetu studirao srpski jezik i književnost. Tijekom studija 1999. godine s dvoje kolega pokrenuo je časopis Dveri srpske, koji će s vremenom postati jedan od vodećih za nacionalnu kulturu. Iz tog kruga 2003. godine osnovana je i udruga Srpski sabor Dveri, jedna od najglasnijih organizacija u Srbiji, čije su glavne odrednice nacionalizam, euroskepticizam i antiglobalizam. Dveri se protive nezavisnosti Kosova, negiraju genocid u Srebrenici, a na njihovom udaru posebno su pripadnici LGBT zajednice. Dveri su krajem 2016. godine potpisale globalni antigej manifest tada oformljene Međunarodne organizacije za obitelj.

Na izvanrednim izborima u svibnju 2016. godine Dveri ulaze u Narodnu skupštinu Srbije sa sedam mandata, a Obradović postaje zastupnik. U parlamentu Srbije Obradović privlači pažnju nekonvencionalnim ponašanjem. Tijekom listopada 2017. godine, kada je objašnjavao prijedlog Dveri da se na dnevni red uvrsti rezolucija o Kosovu, u rukama je držao poveći kamen za koji je rekao da je s Kosova i recitirao stihove pjesme 'Otadžbina' Đure Jakšića - 'i ovaj kamen zemlje Srbije'.

Njegova stranka Dveri oštro se protivila uvođenju zakona o ravnopravnosti spolova. 'U Srbiji ne žive nikakvi 'rodovi' niti 'rodni identiteti', već žene i muškarci, djevojčice i dječaci, sinovi i kćerke, očevi i majke, sestre, braća, tetke', objašnjavali su. Premda snažno zagovara obitelj, tradicionalne vrijednosti i brak kao svetinju, Obradović, otac troje djece, razveo se te potom ponovo oženio. Od aktivističkog marginalca do zastupnika, Obradović se danas pretvorio u svojevrsno prvo lice demonstracija koje su započele zbog fizičkog napada na Borka Stefanovića, predsjednika male socijaldemokratske stranke Ljevice Srbije.

Dragan Đilas

Političar koji je u karijeri obnašao funkcije predsjednika Košarkaškog saveza Srbije, predsjednika Demokratske stranke i gradonačelnika Beograda. Rođen je 22. veljače 1967. godine u Beogradu. U mladosti se bavio sportom i bio je golman nogometnog kluba iz niže lige. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu, smjer zrakoplovstvo.

Iako je po zanimanju inženjer, Đilas je započeo karijeru kao novinar. Prvo je radio na Radio Indeksu, a 1989. godine bio je jedan od osnivača Radija B92, na kojem je kratko uređivao informativni program. Kao student prorektor devedesetih godina predvodio je neke od demonstracija protiv Slobodana Miloševića. Godine 2004. učlanio se u Demokratsku stranku (DS). Od svibnja 2007. do srpnja 2008. godine bio je ministar za Nacionalni investicijski plan u drugoj vladi Vojislava Koštunice. U ljeto 2008. godine postao je gradonačelnik Beograda i na toj funkciji zadržao se do studenog 2013. godine.

Tijekom njegova mandata izgrađeni su most na Adi i Pupinov most na Dunavu, a napravljeni su i brojni novi vrtići. Od studenog 2012. godine do svibnja 2014. godine bio je predsjednik DS-a. Nakon poraza na unutarstranačkim izborima podnosi ostavku na mjesto zastupnika, a u lipnju 2016. godine u potpunosti je napustio Demokratsku stranku. Krajem 2017. neuspješno se ponovno kandidirao na izborima za gradonačelnika Beograda. Đilas je i uspješan poduzetnik. On i njegova bivša supruga Milica Delević jedni su od vlasnika medijske kompanije Multikom group, a Đilas je i manjinski vlasnik kompanije Direct media, koja prodaje reklamni prostor u medijima. Također se bavi humanitarnim radom te je osnovao nevladinu humanitarnu organizaciju čiji je naziv Naša Srbija. Ona se brine o djeci koja su ostala bez roditelja u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Đilasovi protivnici dovode u pitanje podrijetlo njegove imovine i optužuju ga da se obogatio zahvaljujući političkim funkcijama koje je obavljao. Đilas uporno negira optužbe i tvrdi da se protiv njega vodi hajka u nekim medijima, zbog koje je ugrožena sigurnost njegove obitelji.

Od 1994. do 2007. godine bio je u braku s Milicom Delević, s kojom ima kćerke Sofiju i Jovanu. Dvije godine nakon razvoda oženio se liječnicom Ivom Pelević, s kojom ima kćerku Anu i sina Vuka. Razveli su se 2013. godine.

Vuk Jeremić

Predsjednik Narodne stranke te bivši ministar vanjskih poslova u vladama Vojislava Koštunice i Mirka Cvetkovića. Rođen je 3. srpnja 1975. godine u Beogradu.

Jeremić je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju, u kojoj mu je bivši srpski predsjednik i bivši stranački kolega Boris Tadić predavao psihologiju. Godine 1998. na Cambridgeu je diplomirao teorijsku i eksperimentalnu fiziku. Pet godina nakon toga na Harvardu je magistrirao državnu administraciju. U Londonu je završio doktorske studije iz primijenjene matematike. Vuk Jeremić je sin Sene i Mihajla Jeremića, nekadašnjeg direktora Jugopetrola. Dolazi iz poznate bosanskohercegovačke obitelji Pozderac, a njegov pradjed bio je jedan od potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Dok je studirao, radio je kao financijski analitičar za kompanije AstraZeneca Pharmaceuticals, Deutsche Bank i Dresdner Kleinwort Benson Bank.

Politikom se aktivno počinje baviti 2000. godine, kada postaje član Demokratske stranke i započinje karijeru u državnoj službi. U početku je bio savjetnik Borisa Tadića, koji je u to vrijeme bio ministar za telekomunikacije, a kasnije je u kabinetu Zorana Đinđića postao specijalni savjetnik za ekonomske odnose s inozemstvom. Bio je Tadićev savjetnik i 2003. godine, kada je ovaj obnašao dužnost ministra obrane Srbije i Crne Gore.

Proklamirao se kao žestok protivnik osamostaljenja Kosova, pa je čak pred međunarodnim sudom bio pokrenuo postupak o legalnosti proglašenja kosovske nezavisnosti, koji je na koncu izgubio.

U svibnju 2007. godine u vladi Vojislava Koštunice postaje ministar vanjskih poslova te na istoj funkciji ostaje i u vladi Mirka Cvetkovića do 2012. godine. Za predsjednika Opće skupštine Ujedinjenih naroda izabran je u lipnju 2012. godine. Njegovo ravnanje Skupštinom UN-a u Hrvatskoj pamtimo po incidentima, posebno po organizaciji diskusije o karakteru Haškog suda, na kojoj je nastojao ograničiti sudjelovanje bošnjačkim i hrvatskim udruženjima kako bi se prezentiralo isključivo srpsko viđenje događanja tijekom ratova u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Također je 13. siječnja 2013. godine u dvorani Opće skupštine u New Yorku organizirao predstavljanje svoje zemlje i proslavu srpske Nove godine, na kojoj je izveden 'Marš na Drinu', zbog čega su uslijedili oštri prosvjedi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, država koje povezuju tu pjesmu sa srpskim zločinima počinjenima devedesetih godina prošlog stoljeća.

Jeremić je iz Demokratske stranke isključen u veljači 2013. godine. Godine 2016. kandidirao se za glavnog tajnika Ujedinjenih naroda te je na kraju bio drugi, iza Portugalca Antonija Guterresa. Na izborima 2017. godine kandidirao se za predsjednika Srbije te je s tek 5,66 posto glasova završio na četvrtom mjestu, iza Aleksandra Vučića, Saše Jankovića i Luke Maksimovića, tj. Ljubiše Preletačevića Belog. U listopadu 2017. godine preuzeo je vođenje Narodne stranke, do tada marginalne političke opcije.

Oženjen je za novinarku i voditeljicu Natašu Lekić, a bio je i predsjednik Teniskog saveza Srbije.

Zoran Lutovac

Predsjednik Demokratske stranke. Rođen je 7. kolovoza 1964. godine u Beogradu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu. Radio je u njemačkom Institutu društvenih znanosti Friedrich Ebert Stiftung, čiji je stipendist bio tijekom studiranja. Obnašao je i dužnost veleposlanika Republike Srbije u Crnoj Gori od 2008. do 2013. godine.

Član je Demokratske stranke od 1996. godine, čiji je član političkog savjeta bio u razdobljima od 1997. do 2008. godine i od 2013. do 2016. godine. Na mjestu savjetnika za politička pitanja pokojnog premijera Zorana Đinđića radio je od Đinđićeva stupanja na čelo vlade do njegova ubojstva.

Obavljao je funkciju ministra za europske integracije vlade u sjeni Demokratske stranke od 2015. do 2016. godine. Za predsjednika Demokratske stranke izabran je na izbornoj skupštini DS-a 2. lipnja 2018. godine. Ima reputaciju smirenog i tolerantnog političara.

Marinika Tepić

Neovisna parlamentarna zastupnica rođena je 8. kolovoza 1974. godine u Pančevu. Diplomirala je u svibnju 1995. godine na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, na odsjeku za engleski te rumunjski jezik i književnost. Završila je i Glazbenu školu Jovan Bandur u Pančevu, odsjek za glasovir. Novinarstvom se bavila 15 godina, tijekom kojih je radila u brojnim medijima.

Aktivno je sudjelovala u više projekata različitih nevladinih organizacija, uglavnom u vezi s nacionalnim zajednicama i razvojem civilnog društva. Na funkciju vojvođanske tajnice za sport i mladež izabrana je u srpnju 2012. godine. U siječnju 2013. izabrana je za glasnogovornicu Lige socijaldemokrata Vojvodine. Poslije izvanrednih parlamentarnih izbora u ožujku 2014. godine prvi put je izabrana za narodnu zastupnicu u Skupštini Srbije. Međutim, ubrzo podnosi ostavku, odlučivši da ostane u vojvođanskoj vladi do kraja mandata 2016. godine.

Na izvanrednim parlamentarnim izborima 24. travnja 2016. godine izabrana je za zastupnicu na listi Saveza za bolju Srbiju, koji su činili LDP, SDS i LSV. Krajem siječnja 2017. godine napustila je LSV jer se nije slagala s prijedlogom da šef te stranke Nenad Čanak bude kandidat za predsjednika Srbije. U travnju 2017. pristupila je Novoj stranci, ali je kasnije izišla i iz te političke opcije.

Pred kraj 2017. podnijela je prijavu policiji zbog 'organiziranih prijetnji, pa čak i poziva na ubojstvo, koje dobiva od desničarskih skupina'.

Borko Stefanović

Predsjednik stranke Ljevica Srbije. Rođen je 1974. godine u Novom Sadu. Gimnaziju je završio u Sremskim Karlovcima. Diplomirao je na novosadskom Pravnom fakultetu. Bio je član novosadskog punk-rock benda Generacija bez budućnosti, u kojem je svirao bas gitaru.

Političku karijeru započeo je u ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je ubrzo dogurao do položaja službenika u veleposlanstvu u Washingtonu. Od 2007. godine bio je na poziciji šefa kabineta ministra vanjskih poslova i političkog direktora ministarstva. Krajem 2010. godine imenovan je za šefa državnog tima Srbije za dijalog s Prištinom. Poslije izbora 2012. postao je zastupnik u Skupštini. Nakon parlamentarnih izbora 2014. godine obavlja funkciju šefa zastupničkog kluba Demokratske stranke u Skupštini Republike Srbije. Početkom studenog 2015. objavio je da je smijenjen s mjesta šefa zastupničkog kluba DS-a, a ubrzo je i napustio stranku.

Stefanović je pred izbore u travnju 2016. promijenio ime Borislav u Borko, nakon što mu nije omogućeno da izborna lista bude nazvana Borko Stefanović.

Brutalno je pretučen 23. studenog u Kruševcu, uoči tribine Saveza za Srbiju. Stefanović je nakon prebijanja izjavio da napad na njega nije mogao biti neorganiziran i da je to bio pokušaj ubojstva.

'Da Srbija više nikad ne bude država krvavih košulja i padanja krvi onih koji drugačije misle. Nije mene napala nikakva atmosfera, već organizirani kriminalci bliski vlasti i ljudima koji gospodare u Kruševcu. Režim Aleksandra Vučića je ljude podijelio na one koji su s njima i neprijatelje, a ljudi koji su jučer skočili da nas ubiju bili su organizirani i pripremljeni i dobro znali svaki naš korak. Ništa spontano tu nije bilo', poručio je tada.

Sergej Trifunović

Glumac, rođen 1972. godine u Mostaru. Njegov otac Tomislav Trifunović i brat Branislav Trifunović također su glumci, a brat Branislav aktivan je sudionik prosvjeda protiv Aleksandra Vučića.

Studirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti, a na velikom platnu prvi put pojavio se 1995. u filmu 'Tuđa Amerika'. Proslavio se ulogama u filmovima 'Ubojstvo s predumišljajem', 'Stršljen', 'Munje!', 'Karaula', 'Kad porastem bit ću kengur' i seriji 'Crni Gruja'.

Živio je u Mostaru, Užicama, Kruševcu i Beogradu. Glumu je diplomirao 1994. godine, a 2009. godine postao je asistent svom nekadašnjem profesoru (Vladimiru Jevtoviću) na katedri za glumu Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu.

Često se zna naći pod povećalom javnosti i zbog stvari koje nemaju veze s glumom. U Srbiji je kritiziran jer je nosio majicu s likom Jovana Divjaka, Srbina koji je bio general Armije BiH. Kasnije je tvrdio da nije imao pojma tko je bio na majici. Trifunović je često proglašavan za najpoželjnijeg neženju u Srbiji. Bavi se humanitarnim radom i na čelu je fondacije Podrži život.

U siječnju 2019., nakon odstupanja bivšeg predsjedničkog kandidata Saše Jankovića, izabran je za novog predsjednika Pokreta slobodnih građana.