Draga Rujana, generacijo moja!

Moj problem je sljedeći: koliko god u poslu sve ide kako treba; štoviše - posao je na sreću i moje zadovoljstvo, tražio mene - a ne ja posao....No, to je vjerojatno rezultat moga rada i truda, a i nekakvih vještina koje posjedujem.

Dakle, profesionalno - sve u najboljem redu; dapače - pred kraj doktorskog studija, što me jako veseli - jer je tema i fakultet upravo ono, što volim i želim.

No, ne mogu se pohvaliti istim postignućima na polju - ljubavi. :((((( Na žalost, ljubav sam uvijek gurala u stranu, kao - ima vremena, neka ja još napravim ovo ili ono u karijeri - pa ću onda razmišljati....sada mi je 43 godine.

Dakle, da skratim - prije desetak mjeseci upoznala sam preko društvenih mreža jednog divnog čovjeka, s kojim znam satima razgovarati telefonom, s obzirom da živi u drugom gradu. On je, za razliku od mene, iskusio jedan loš brak, što ga je prilično pogodilo. Usprkos tome, jako lijepo brine o svoje dvoje djece, što me doista fascinira i mogu reći da je to veliki plus za njega u mojim očima.

Međutim, njegov posao je u njegovom, a moj u mom gradu, dok njegova djeca žive u trećem gradu, puno bliže njegovom mjestu življenja.....

Odlično je prošao i susret i upoznavanje uživo, nakon mjeseci razgovora.....

Koliko god mi godi njegova pažnja, mailovi i dugi noćni razgovori - pitam se da li je to za nas oboje najbolje....Pitam se hoće li nas život jednoga dana spojiti i na kraju - trebam(o) li vjerovati u to - ili pustiti ovu ljubav na daljinu da sama - ode iz naših života?!

Imala sam jednu veliku ljubav prije njega. Nakon toga, ništa - do sada....

Što misliš, što mi je činiti?

D.

Draga D.,

očigledno ti ljubav do sada nije bio jedini način validacije same sebe u očima muškarca, jer si to odradila kroz posao, što smatram da je odlična stvar, te vidim da si jako nalaitična i vrlo intelektualna osoba....ali. Za razliku od mnogih drugih koji su
mi ovdje pisali o tome kako se bacaju grlom u jagode, a ponekad i žilete, uopće ne razmišljajući je li to pametno niti propitkujući što će dalje biti, koliko će to trajati, itd., ti i previše racionaliziraš!

Zvučiš mi kao da si, kada si konačno dopustila sebi prepustiti se, bila do te mjere povrijeđena da si uspjela svoje emocije ušutkati na dugo vrijeme i sada te plaši njihovo novo javljanje jer se pitaš koliko će te to ultimativno koštati....to je naravno, razumljivo, ali istovremeno i posve uzaludno iz jednog jedinog razloga; NITKO I NIKADA NE MOŽE ZNATI BUDUĆNOST!

Na toj činjenici počivaju zanimanja, radinosti, pa čak i ozbiljna industrija predskazivanja, odnosno pokušaja da se spriječe nadolazeće nedaće ili spremno dočekaju divne stvari, itd. K vragu, pa što misliš zašto su nastale religije? Ne samo da pokušaju objasniti, nego na neki način palijativno utječu na naše neliječivo stanje; smrtnost.

Dakle, ako je izvjesno da ćemo svi jednoga dana - a još gore(ili bolje) nemamo pojma kada, onda što može biti puno gore od toga? Gubitak voljene osobe? Pa konačno, sve da sada živite happily ever after, nema ever after! Netko mora skiknuti prvi! Što sad, zbog toga je bolje da se niti ne petljamo jedni s drugima jer ćemo na kraju svi biti povrijeđeni pa da egzistiramo u emocionalnom vakuumu? Čemu onda i taj tvoj voljeni posao, jer - čak i pod uvjetom da smišljaš cjepivo za rak - na kraju nećemo skviknuti od raka nego od smrti. Ili života. Kako više voliš.

Dakle, ako ne pokušate tu vezu na daljinu, nećete nikada niti doći do točke kada će netko reći, ne ono čega se ti bojiš: "Čuj, dragi/a, ovo ne ide više ovako, bolje da se mi rastanemo jer je ovo mučenje...", nego i ono; "Čuj, draga/i, ovo ne ide više ovako, idem tražiti posao u tvom gradu jer je ovo već mučenje..." I onda recimo, nađete stan, posao i sve bude super i onda netko za 20 godina skvikne - misliš da onom drugom tada prođe kroz glavu: "K vragu i dan kada smo se upoznali, da te nisam sreo/la, sad bih bio/la stretan/na??!"

Jesi li ikada to pomislila kada ti je umro netko drag? Je li ti ikada bilo teško sprijateljiti se s nekim, mislim stvarno - sprijateljiti se - iz straha da ti ta/j možda neće biti prijatelj/ica do kraja života (i možda će umrijeti prije tebe)?

Mislim, ako jesi, onda zbilja trebaš profi pomoć, a ne mene :)

Ako misliš da je rastanak koji nije uzrokovan smrću nego neslaganjem ili prijevarom gori (i svi vi koji tako mislite):

a) dobra vijest, niste darkeri i vjerojatno uživate u životu ne razmišljajući kako je sve to besmisleno
b) nemate perspektivu pa trošite svoju životnu energiju uzalud
c) imate problem ega koji će nestati dugom terapijom i ultimativno smrću
d) vjerojatno ste normalni ljudi, mlađi od 40
e) u vašem gradu ne pada kiša sa sivog neba već danima

Eto, sada kada sam te ili dokrajčila ili utješila ovim traktatom primjerenijim za dan mrtvih ili dan/noć živih mrtvaca, molim te da poslušaš što ti kaže tzv. srce odnosno emocije, odnosno hormoni i mješavina kemijskih spojeva koji ti se uzburkaju kad te dotični nazove. Jer ovako - on razočaran, ti opečena i previše racionalna - ništa od toga ne može biti ako netko ne napravi drugi korak. Obzirom da ste prvi već napravili, drugi bi trebao, po mom mišljenju biti isti kao prvi - novi susret.

Nakon par desetaka koraka, ili ćete naučiti koračati ili ćete se jako umoriti i vratiti tamo otkuda ste došli - ali ne osiromašeni, već obogaćeni. Jer koliko god da je svaka veza koja ne uspije za nekog od sudionika gubitak, istovremeno ne razmišljamo da je i dobitak - ako ništa drugo, nećemo umrijeti nevoljeni! :)

Kreni - sad!

P.S. uostalom, dvoje ste odraslih ljudi koji, za razliku od mnogih drugih koji su mi se ovdje javili, neće nikoga povrijediti time što će biti zajedno! A to je već dobar početak, zar ne?