Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Ostale tekstove Rujane Jeger pročitajte ovdje. 

Dragi svi,

za promjenu od uobičajenog formata bloga pitanje-odgovor, donosim vam jednu ekskluzivnu priču s tuluma.

Stjecajem okolnosti, nedavno sam se našla u zanimljivom razgovoru s osobom koju sam tom prilikom upoznala – nazovimo je generičkim imenom – recimo, Marija.

Marija je znala za Sexomat, dapače – čita ga od samog početka i kaže da mi je već nekoliko puta htjela pisati, ali joj je bilo glupo. Zašto glupo, počela sam ja, htijući objasniti da ne mislim da je ijedno pitanje glupo, ako je postavljeno ozbiljno, ali ona me
uz smiješak prekinula: „Glupo je jer ja nemam ljubavni problem.“

Tu je meni uletjelo, kako bi rekao Robi K. (IIIa) „tupilo od nekuženja“, ali ona je nastavila: „Moj muž već godinama ima ljubavnice, ali meni to uopće ne smeta.“

U tom trenutku sam se osjetila kao da pričam s Mitskim bićem - Jednorogom ili možda Himerom. Sva su mi se čula izoštrila, ali morala sam se suspregnuti da ne isučem iz džepa olovku i blokić, diktafon, pločicu i kredu, glinu i klinasti štapić, guščje pero i tome slično....

Moj je djed često govorio „Od radoznalosti i mačke krepavaju!“ – mislim da se to odnosilo na mojih uobičajenih milijun potpitanja koja sam u stanju postavljati rafalnom paljbom na bilo koju temu, pa čak i onu koja me u biti i ne zanima na prvi pogled, dapače – toliko sam radoznala da ću se i tada potruditi potpitanjima doći do segmenta te teme koji bi me možda mogao zanimati....

A sada je preda mnom stajalo vrelo, točnije izvor informacija s 'druge strane' koju uobičajeno percipiramo kao jadnu, zakinutu, zanemarenu, prevarenu, ožalošćenu, ojađenu, _____________________(sami nastavite niz, vjerujem da vam neće ponestajati riječi da opišete ono stanje za koje vjerujemo da niti jednoj Ženi, Majci, Supruzi i kako je ono bilo.... Kraljici – hm, možda ne kraljici, one su obično ionako uvijek osuđene na brakove iz interesa – ne može biti iole podnošljivo)...

Elem, Marija mi je dala da ekskluzivno zavirim na Drugu stranu, onu gdje trava nije zelenija, ili možda ponekad i jest?

Naravno, nisam mogla zapisivati niti snimati taj neformalni razgovor pa ne mogu doslovce citirati, ali Marija mi je dala dozvolu da napišem priču, onako – po sjećanju.

Pa eto – Marija i – recimo – Ivan, u braku su osamnaest godina i imaju dvoje djece, psa i kuću. Za vikendicu nisam pitala, niti za imovno stanje, ali rekla bih da se radi o jednoj pristojnoj srednjeklasnoj građanskoj obitelji, čija djeca doduše ne pohađaju skupe privatne škole, ali rekla bih da se dobro živi.

Ivan dosta putuje, Marija je kod kuće s klincima, dosta čita, završila je fakultet ali nije radila u struci, rekla bih da nije bila previše ambiciozna, za razliku od njega.

Nakon prvog poroda, Mariju je prestao zanimati seks. Kaže da nikada nije bila previše napaljena i da su joj osjećaji uvijek bili najvažnija stvar u vezi, da bi radije provela večer zagrljena s mužem uz dobar film ili u dugim razgovorima – njih su dvoje, kaže – idealan par. Intelektualno.

Međutim, Ivanu je seks trebao. Često. I tako se pojavila prva „prijateljica“ – u razgovorima je Ivan počeo spominjati određeno žensko ime, istovremeno više nije ostavljao svoj telefon po kući, a zaštitio ga je i šifrom – što je skužio mlađi sin, kada je poželio igrati „Angry Birds“.

Marija kaže da je odmah shvatila što se događa, i prije nego što se Ivan morao naći u situaciji da mora smisliti gomilu elaboriranih laži, rekla mu je da joj uopće ne smeta ako se on ima potrebu seksati s drugim ženama. Ivan je bio u nevjerici, pa se taj razgovor nekoliko puta periodično ponavljaoo, sve dok se on doista nije uvjerio da nema potrebe svoje „prijateljice“ skrivati od Marije. Njezin je jedini uvijet bio da to po mogućnosti nisu zajedničke prijateljice ili poznanice, te da se s njom/njima ne pojavljuje u javnosti. I naravno – da Ivan i dalje voli samo nju, Mariju.

Mora vam biti jasno da nisam vjerovala da je to kraj priče i da sam očekivala kako mora ipak doći do nekog zapleta – ili se on zaljubio u drugu, ili je slučajno dobio dijete, ili je shvatio da više ne voli Mariju, ili....

Ništa od toga. To traje već otprilike petnaest godina, Ivan i Marija se i dalje vole – još i više, kaže ona. Po njenim riječima, dosegli su najviši stupanj intimnosti i povjerenja; on je voli više nego prije jer je svjestan svoje slobode, koja je u njegovim očima najveći dokaz ljubavi koji mu je Marija mogla dati. Ona pak smatra da, kada nekoga voliš, moraš mu dati potpunu slobodu. Ako ljubav prevlada, to je onda Ljubav Života.

Naravno, kaže ona, nitko ne može znati hoće li se njih dvoje nastaviti voljeti dovijeka u dobru i zlu, sve dok ih smrt ne rastavi, ili kako ono već bijaše. Ali to ne mogu znati niti ljudi u monogamnim, ljubomornim, „komornim“ vezama – kako ih ona naziva. Istina, rekla sam. Nitko ne može znati što donosi sutra.

Pogledala sam u svog dragog, koji se nalazio u kuhinji - u veselom razgovoru s dvije poprilično zgodne poznanice i pomislila; "Volim te, dušo, ali ne baš toliko."

Kada sam se okrenula, kraj Marije je stajao Ivan. Rukovali smo se, a zatim se on ispričao i nagnuo se prema njoj, šapnuvši joj nešto u uho. Ona ga je zagrlila, nasmijala se od uha do uha i počeli su se ljubiti. Iskoristila sam priliku i šmugnula u kuhinju "zapišati teren".

I na kraju, zbilja ne znam što da mislim. Rastrgnuta sam između "Aaah, kako romaaantičnoooo...."(pri čemu se naravno prije vidim u Ivanovoj nego Marijinoj koži) i "Ha, jednoga dana naići će prava i sva će ta priča o Uzvišenoj Ljubavi završiti na sudu!"

A vi?