Nedavno sam se prisjetio stare fotografije iz svog albuma, na kojoj sam trojicu srednjoškolskih prijatelja starim Voigtlaenderom snimio u pozi tri majmuna: jedan ne vidi, drugi ne čuje, treći ne govori. Smijali smo se toj mladenačkoj majmunariji. Mislili smo valjda da oponašamo tri vrste gluposti. Kasnije smo međutim saznali da je riječ o staroj japanskoj slici tri mudra majmuna, prikazu mudre poslovice, koja kaže: „Kada čuješ nešto zlo, začepi uši! Kada vidiš neko zlo, zatvori oči! Ako znaš za zlo, o njemu ne govori!“ Mi zapadnjaci, tu smo sliku još malo skratili, pa nam ona jednostavno kaže: „ne slušaj zlo, ne gledaj zlo, ne govori zlo!“

Sličicu iz albuma potražio sam jer mi Mizaru, Kikazaru i Iwazaru, tri majmuna sa slike, u zadnje vrijeme često dolaze na pamet. Nismo li vinovnici vremena preplavljenog lošim vijestima, teškim riječima, optužbama, glupostima, korumpiranim postupcima, vremena u kojem nam sve češće nedostaju „svježi zrak“, lijepe vijesti, zanimljive misli i poštena djela? Nismo li, u općoj disharmoniji pod naletom konkurencije „društvenih mreža“ i diletanata svih vrsta postali stručnjaci u traču, specijalisti za uvrede, majstori za klevete i paparazzi samih sebe. Možda bi, barem na neko vrijeme, doista bilo najpametnije začepiti uši i oči – i dok traje ova naša kakofonija – jednostavno zašutjeti! Dobro, možda ne baš odmah!

Nalog transparentnosti

Prvo: u našoj civilizaciji potiskivanje frustracija, bar od Freudova vremena, smatramo receptom za stvaranje teške mentalne bolesti. Ludila. Njihovo privatno-javno ventiliranje smatramo pak dobrom, a možda čak i jedinom terapijom. Drugo, ideal i imperativ zapadnjačkog mišljenja i postupanja, bar od vremena Francisa Bacona i nastanka „modernoga doba“, jest razotkrivati laži, zablude i predrasude. Prikrivati laž smatramo grijehom, a „transparentnost“ – vrlinom. Tu nam tek rijetko pomažu ispovjedi, a još rjeđe metode prikrivanja kozjih uši cara Trajana. U novinarstvu je maksima „ljudi imaju pravo znati“ - najviši ideal. Ona je čak i „ljudsko pravo“. Gotovo najbitnije obilježje slobode. Za filozofe je pravo na slobodu govora, čak i kada govorimo besmislice, jače od štete koju stvaramo njihovim potiskivanjem. U kaznenome je pravu sloboda govora adut čak i jači od ljudskog prava da nas se ne vrijeđa i ne kleveće. Šutljivom i škrtom stilu istočnjaka u znanosti o pregovaranju, zapadnjaci suprotstavljaju balkansko načelo – „što na umu, to na drumu“! Riječ „bizantinski“, izraz za tajne dogovore i pregovore „ispod stola“, nedavno smo navodno izbacili čak i iz našeg političkog postupanja. Ukratko: naše civilizacijske „tekovine“ pružaju vrlo jake argumente protiv tri majmuna.

Što je čovjek?

Slike o tri majmuna prisjetio sam se nedavno čitajući knjigu suvremenog britanskog povjesničara Felipea Fernandez-ArmestaMislite, dakle, da ste ljudi? Fernandez-Armesto započinje sljedećim riječima: „Za početak vam nudim paradoks: u posljednjih trideset-četrdeset godina ono što nazivamo ljudskim vrijednostima, ljudskim pravima, obranom ljudskog dostojanstva i života, uložili smo silne količine misli, emocija, sredstava, blaga i krvi. Istodobno, nenametljivo i daleko od očiju javnosti, znanost i filozofija razorno su potkopale tradicionalno poimanje čovječnosti. U pitanje je dovedena suvislost naših spoznaja o značenju pojmova čovjek, čovječanstvo, čovječnost i ljudskost. U opasnosti je cijelo čovječanstvo“, kaže Armesto, „a prijetnja ne leži u sredstvima za masovno uništenje ni u ekološkim opasnostima već u našim pojmovima.“ Prema autoru, naš pojam čovječnosti znanost i filozofija rastočile su znanjima iz primatologije (o majmunima), zahtjevima i zalaganjima za uvođenje životinjskih prava (pogotovo majmuna), sve nejasnijom antropološkom granicom prema našim majmunolikim precima, sve nejasnijim kategorijalnim, a potom i genetskim granicama pripadnosti vrsti, te vrlo nejasnim određenjem naših budućih „poboljšanih verzija“. Paradoks „progresa“ Armesto potom koristi kako bi oslikao bogatstvo zanimljivih kombinacija povijesnih stavova o definiciji ljudi, majmuna i ostatka prirode.

Za naše potrebe Armestov paradoks možemo pojednostavniti: što više pričamo o pravima i vrijednostima, to češće stvaramo situacije u kojima ih je teže braniti.

Možda će se pokazati, tako je krenula moja asocijacija, da su japanska tri majmuna pametnija od nas. Zašto bi inače poslovica oslikavala majmune umjesto ljudi, čak i kada nam se čini da imamo jake, čak i znanstvene argumente protiv njihova zatvaranja očiju, ušiju i njihove šutnje.

Vrijede li za tri majmuna ekonomski ciklusi?

Tri majmuna –da! Ali možda ne još sada! U uvjetima u kojima pravosudni organi za isti pravni slučaj dosuđuju različite „pravorijeke“, u kojima se još nije iskristalizirala trodioba vlasti, u kojoj je potpuno poljuljana legitimnost trošenja tuđeg/poreznog novca, u kojima javne funkcije još uvijek služe za privatno bogaćenje, u kojima nismo sigurni što će nam doći „sutra“, da spomenemo samo neke „anomije“, možda u tim uvjetima šutnja nije - „zlato“. U tim nam je situacijama prirodniji „urlik“! A onaj majmunsko-stoički „epohe“ (suzdržavanje od suda) primijenit ćemo kao uputu za djelovanje u onim, razmjerno stabilnim vremenima, kada si šutnju jednostavno - možemo „priuštiti“? U vremena „nazbilj“ ali ne i u vremena „nahvao“?

Možda i za poslovice vrijedi „konjunktura“, oni ekonomski (boom-bust) ciklusi ekspanzije i implozije? S riječima je možda kao i s novcem: što ih je više u opticaju - to manje vrijede. Tek danas svatko ima „svoje mišljenje“. I mogućnost da ga obznani. U novinama, na blogovima, ili – na društvenim mrežama. Tako je nastala opća inflacija riječi, guštik sa žbunjem i drvećem od koje se šuma više ne vidi.

Ali i tu će se, baš kao i u današnjoj ekonomiji, siguran sam, iskristalizirati dvije „škole“. Jedna će reći: poslovična šutnja i zatvaranje očiju možemo si priuštiti samo onda kada su stvari koliko-toliko sređene i stabilne. Kada institucije znaju kako treba raditi svoj posao. Kada drugi bolje formuliraju ono što i sam mislim. A u krizna, anomijska vremena – treba biti maksimalno glasan i loviti lopove! (Tada je šteta od pogreške - jeftinija!)

Druga će škola, s izvjesnim pravom, tvrditi upravo suprotno: šutnja (štedljivost na riječima) ima smisla upravo onda kada svi govore u isti glas. Kada smo vrijednost govora maksimalno devalvirali. Kada od buke više nismo sposobni za slušanje. A vrijednost govora bitno će rasti u vremenima kada će nas drugi htjeti i moći slušati.

Ili drukčije postavljeno: problem s konjunkturom „triju majmuna“ jest – kada točno započeti sa štedljivošću riječima.

O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti

Opet smo dakle na početku. Sigurno sam zaboravio brojna tumačenja triju majmuna, ali želim završiti s još jednim tumačenjem: da postoje stvari o kojima se može (i mora) šutjeti, i da postoje stvari o kojima se može (i mora) govoriti.

Baš kao što je nekoć napisao bečki filozof Ludwig Wittgenstein: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“. Tu slavnu i zagonetnu rečenicu, odgonetnuo sam razmjerno nedavno, čitajući sjajnu knjigu Wittgensteinov žaračDavida Edmondsa i Johna Eidinowa. Wittgenstein je na poznatim kružocima Bečkog filozofskog kruga dvadesetih godina često puštao gramofon - ploče Franza Schuberta. Time je, siguran sam, učinkovito ušutkavao povremenu brbljavost svojih prijatelja. A uz gorespomenutu rečenicu napisao je: „Postoji nešto neizrecivo… Istine etike i estetike su neizrecive.“ Želio je reći da se smisleno i jasno može se govoriti samo o činjenicama. O našim etičkim, a to znači i političkim sudovima, sudovima o estetici i našem ukusu, i općenito – o sudovima o našim „vrijednostima“ – o njima se može (i mora) šutjeti!

Ako je Wittgenstein (filozofima poznat kao „Wittgenstein 1“) u pravu, onda imamo još jedno rješenje za naša tri majmuna. Naša je današnja kakofonija, kaže Wittgensteinovo tumačenje „iz transcendencije“, proizvod demokratizacije javnih sudova ukusa (svi uglas govore: „sviđa mi se - ne sviđa mi se“), proliferacije vrijednosnih i normativnih sudova („trebalo bi – ne bi trebalo“), i dominacije navodno „neizrecivih“, ali zapravo pseudo-, metafizičkih sudova, za koje uopće ne možemo reći jesu li istiniti ili lažni jer po definiciji ne korespondiraju sa stvarnošću. Zbog toga nastaje (ispravan) dojam o sveopćem diletantizmu i dominaciji umjetnika i nadri-umjetnika koji „intuitivno“ znaju što bi trebalo raditi kako bismo riješili sveopću globalnu krizu. Naime zbog toga što se „stvarnost“ o kojoj govore nalazi isključivo u njihovim (ili našim) glavama.

Možda se to odnosi i na ove moje retke. Ali ne još sada! Pustit ću Schuberta! A pouke triju majmuna primijenit ću – sutra!