Bugarski premijer Kiril Petkov kazao je u četvrtak u Bruxellesu da nema izgleda da se na samitu EU-a deblokira otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom, ali je dao naslutiti da bi se rješenje moglo postići idućih dana. Petkov je dodao da bugarski parlament treba dati zeleno svjetlo za ukidanje veta za Sjevernu Makedoniju i da će tek tada rješenje biti održivo, bez obzira tko vlada u Sofiji. Petkov nije propustio optužiti bugarsku oporbu da koristi makedonsko pitanje za ucjenu njegove vlade svaki put kada se boje da će biti otkrivene nove korupcijske afere dok su oni bili na vlasti.

Čelnik najveće bugarske oporbene stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) i bivši premijer Bojko Borisov najavio je da će njegova stranka glasati za ukidanje veta. Stoga je Petkov optužio Borisova da je ''najnečasnija osoba koju poznaje'', jer ''ujutro kaže 'podržat ću ulazak Sjeverne Makedonije u EU', a isto poslijepodne to blokira u odboru za vanjsku politiku''.

Zbog bugarske blokade Sjeverne Makedonije blokirano je i otvaranje pregovora s Albanijom jer se obje zemlje tretiraju u paketu. Istovremeno čelnici 27 država ili vlada zemalja članica EU podupiru kandidatski status Ukrajini i Moldaviji čime te dvije zemlje na putu prema EU preskaču Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, jedine dvije zemlje zapadnog Balkana koje još nemaju status kandidata za članstvo.

Sporazumno rješenje s Grčkom

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU u ožujku 2004., a Europsko vijeće dodijelio je dvije godine kasnije toj zemlji status zemlje kandidatkinje dok još nije imala prefiks ''Sjeverna''. Ta političko-geografska odrednica pridodana joj je da bi se umirila Atena koja je smatrala ili još uvijek smatra kako ima ekskluzivno povijesno pravo na ime Makedonija te da je makedonska upotreba tog imena ništa drugo do znak teritorijalnih pretenzija Skoplja. Problem prisutan još od neovisnosti makedonske države nakon raspada bivše Jugoslavije riješen je Prespanskim sporazumom kojim je u Ujedinjenim narodima priznat i makedonski jezik te makedonsko državljanstvo.

Uz UN, ratifikaciju sporazuma poduprli su EU i NATO, dok je Rusija bila jedina država koja se javno izjasnila protiv sporazuma. Makedonski iredentisti i grčki komunisti prosvjedovali su protiv potpisivanja sporazuma, a makedonski predsjednik Đorge Ivanov odbio ga je i potpisati.

Četiri godine nakon dogovora Skoplja i Atene, Sofija ponovno poteže 'makedonsko pitanje' koje je jedno od ključnih problema Balkana, a koje se ogleda kroz teritorijalne pretenzije susjednih država na nekadašnju jugoslavensku državu i pitanja o postojanju makedonskog jezika, a samim time i makedonske nacije. Grci, Srbi i Bugari, svatko iz svojih razloga, godinama zastupaju tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika, iako se sami stanovnici nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik nazivaju makedonskim jezikom. Makedonci su tako za Srbe ''južni Srbi'', a za Bugare - Bugari.

Pobjednici i gubitnici prekrajanja granica

Makedonska etnička pripadnost postala je predmet spora još za vrijeme trajanja Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je Srbija dobila neovisnost, a Bugarska autonomiju. Berlinskim ugovorom priznate su Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, dok je Bugarska podijeljena na dva dijela. Južni dio, koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska koja je bila pod snažnom ruskom zaštitom. Srbija je istim ugovorom znatno proširena te je na račun Osmanskog carstva dobila četiri okruga – niški, pirotski, toplički i vranjski. Bugarska je, pak, kao najveći gubitnik, uz Rumeliju, morala predati Turskoj čitavu Makedoniju, a Srbiji područje oko Niša.

Procvat nacionalističkih pokreta u Bugarskoj i Srbiji nakon Berlinskog kongresa i teritorijalne pretenzije prema 'neoslobođenim' teritorijima Balkana pod osmanskom vlašću doživjeli su sudar upravo na području Makedonije.

Netom nakon potpisivanja Berlinskog ugovora na području današnje Sjeverne Makedonije započinje snažna bugarska i srpska propaganda među tamošnjim stanovništvo od kojeg se tražilo da se identificira sa Srbima, odnosno Bugarima. Kao najsnažnije sredstvo privlačenja na svoju stranu bile su stipendije kojima su budući intelektualci postajali neizravni zagovornici Srbije ili Bugarske. U pokušaje pripajanja Makedonije ubrzo se priključila i Grčka koja je putem Carigradske patrijaršije, koja zauzima prvo mjesto u hijerarhiji pravoslavnih crkava i kojoj je na čelu u pravilu Grk, pokušala helenizirati stanovništvo u Makedoniji.

Ništa bez Srba

Sukobi ne jenjavaju ni krajem 19. stoljeća, a dodatno se zaoštravaju početkom 20. stoljeća kada na prostoru današnje Makedonije dolazi do otvorenih sukoba Srba i Bugara po pitanju prevlasti na tom području. Ulje na vatru dolijevala je i turska vlast koja je, iako na svojem zalasku, pokušavala istrijebiti tamošnje pravoslavno stanovništvo potičući doseljavanje muslimana iz susjedne Albanije ili Turske.

Bugari su u borbi za prevlast nad Makedonijom temeljili svoju tezu o pravu na Makedoniju na sličnosti bugarskog i makedonskog jezika, ali i svojatanju makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća, osobito braće Dimitra i Konstantina Miladinova, na koje i danas polažu pravo obje strane. Srbi su se, pak, s druge strane pozivali na činjenicu kako je prostor Makedonije za vrijeme srednjeg vijeka bio pod srpskom vlašću te da je Skoplje jedno vrijeme bio glavni grad srpske srednjovjekovne države.

Sukobi Bugara i Srba oko Makedonije nastavili su se nakon Prvog balkanskog rata u kojem su Srbi i Bugari, zajedno s Grcima i Crnogorcima činili antitursku koaliciju. Zbog podjele Makedonije nakon Prvog balkanskog rata, Bugarska je pokrenula Drugi balkanski rat, nakon kojeg je Vardarska Makedonija postala dio Srbije pa se nazivala i Srpska Makedonija ili Južna Srbija.

Podjele iz Balkanskih ratova ostale su i nakon Prvog svjetskog rata, a Makedoncima su prešućivane vlastite žrtve, što je opravdavano tobožnjom nacionalnom neosviještenošću Makedonaca koji su bili na udaru asimilacije koju su provodile srpska i bugarska pravoslavna crkva te ubačene oružane čete koju su tobože oslobađale svoju braću s juga ili zapada, ovisno gleda li se s pozicije Beograda ili Sofije.

Nije okupacija, već samo administracija

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Kraljevina Bugarska je bila dio sila Osovine i zauzela je teritorij današnje Sjeverne Makedonije. Makedonci to razdoblje s pravom nazivaju bugarskom fašističkom okupacijom, no Sofija negira tu tvrdnju pravdajući se da su njezine snage samo oslobodile svoju braću sa zapada. Stoga Sofija inzistira da se umjesto riječi okupacija koristi termin administracija, jer smatra da Bugari nisu okupirali već samo administrirali Makedoniju te da narativ o Bugarima kao fašističkim okupatorima, kao govor mržnje, dodatno podstiče daljnje netrpeljivosti.

Štoviše, bugarski parlament je nedavno usvojio deklaraciju prema kojoj od Skoplja traži da prestane koristiti termin ''fašistička okupacije'' te da ukloni sve takve navode sa spomenika jugoslavenskoj Narodnooslobodilačkoj borbi koji su nakon rata podignuti diljem Makedonije. Sofija traži i da se bugarska interpretacija povijesti ugradi u makedonske školske udžbenike, a sporne su i brojne narodne pjesme i heroji poput Goce Delčeva i Pitu Gulija, koji se spominju u makedonskoj himni ''Denes nad Makedonija'' i koji su slavljeni u obje države. Spone su pucale i unutar tajne organizacije makedonskog nacionalističkog oslobodilačkog pokreta VMRO koji se podijelio na probugarsku i promakedonsku stranu.

Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija i Bugarska su imale više nego dobre odnose. Dugogodišnji vođa Bugarske komunističke partije i jedan od vođa međunarodnog komunističkog pokreta Georgi Dimitrov počeo je 1946. pregovore s Josipom Brozom Titom o ujedinjenju Jugoslavije i Bugarske u Balkansku federaciju u sklopu koje bi bila Makedonija bila puno veća jer bi joj priključili i dijelove Egejske Makedonije u slučaju da grčki partizani pobijede u tamošnjem građanskom ratu.

Svi u jednoj državi

Jugoslavija je poslala u Pirinsku Makedoniju, koja danas obuhvaća bugarsku Blagoevgradsku oblast, tisuću učitelja koji su tamošnju djecu učila makedonski jezik, dok je Sofija dozvolila tamošnjem stanovništvu da se izjašnjava kao Makedonci. S druge strane, Beograd je trebao Bugarskoj u sklopu Balkanske federacije dati na upravljanje dijelove oko Pirota u današnjoj Srbiji. No, vrlo brzo je došlo do nesuglasica između Tita i Dimitrova oko pozicije Makedonije unutar Balkanske federacije.

Po Dimitrovu, Jugoslavija i Bugarska bi imale istopravnu poziciju, s time da bi Makedonija ipak bila više pod okriljem Sofije, dok je Tito na Bugarsku gledao kao sedmu jugoslavensku republiku. Također, Dimitrov je Makedonce smatrao Bugarima, dok ih je Tito smatrao zasebnom nacijom. Proces ujedinjenja Jugoslavije i Bugarske je zaustavljen, Bugari su protjerali makedonske učitelje, a Bugari u Makedoniji silom asimilirani.

No, u Makedoniji se i danas blagonaklono gleda na Dimitrova koji se među dijelom Bugara i danas smatra nacionalnim izdajnikom. Odnosi su nakon 1950. godine poprilično zahladili u jeku Rezolucije Informbiroa, a obje strane su pritiskale jedna drugu ukidajući prava nacionalnim manjinama s obje strane granice. Ipak, Bugarska je od svih država Varšavskog pakta pod okriljem Sovjetskog Saveza tijekom Titovog sukoba sa Staljinom pokazivala najviše interesa za normalizacijom odnosa s Jugoslavijom.

Netrpeljivosti su nastavljene i nakon raspada Jugoslavije i neovisnosti Makedonije. Bugarska je nastavila tumačiti da su svi Slaveni koji žive u Sjevernoj Makedoniji zapravo Bugari koji govore bugarski jezik te da im je Tito neprirodno usadio makedonski identitet. Skoplje s druge strane ne priznaje Bugare kao zasebnu nacionalnu manjinu, iako ne postoje dokazi da su Bugari diskriminirani u današnjoj Sjevernoj Makedoniji.

Opasnost od ruskog utjecaja unutar NATO-a

Bugarska je danas kao članica EU u prednosti pred Makedonijom i tu poziciju očito želi iskoristiti. Treba ukazati da je Sofija sve donedavno nudila svoje putovnice makedonskim državljanima ukoliko se izjasne kao Bugari i dokažu svoje bugarsko porijeklo. Naravno, dio Makedonaca je prihvatio bugarsku ponudu za putovnicama koje nude pogodnosti Europske unije.

Valja naglasiti da aktualno bugarsko stopiranje Sjeverne Makedonije u europske integracije dolazi u vrijeme kada se Sofija nalazi u nezavidnoj energetskoj poziciji, budući da je Rusija krajem svibnja obustavila dotok svojeg plina toj zemlji, nakon što je Bugarska odbila plažati plin u ruskim rubljima. Analitičari predviđaju da bi nova vlada mogla imati neutralniju poziciju prema Rusiji, osobito stoga što se Bugarska sada suočava s mogućnošću četvrtih po redu općih izbora od travnja prošle godine, a što dovodi u rizik njezin pristup EU fondovima i planovima da usvoji euro kao vlastitu valutu do 2024. godine.

Petkov je zauzeo snažan proeuropski stav uz bok NATO-u od kada je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, što je neuobičajen stav za zemlju s tradicionalno prijateljskim stavom prema Moskvi. Stoga je za vjerovati kako će EU učinit sve kako bi zaustavio spor članice i kadidatkinje za EU, barem u trenutku kada se Stari kontinent zbog ruske agresiju na Ukrajinu i prijetnji Moskve prema Zapadu nalazi u najvećoj krizi od kraja Drugog svjetskog rata, ali i kada je najbitnije ukloniti bilo kakav utjecaj Kremlja u tom neuralgičnom prostoru.