Nakon Mesićeve verbalne petarde da bi i vojno intervenirao u slučaju da Milorad Dodik raspiše referendum o odcjepljenju Republike Srpske, dogodile su se dvije stvari koje su me učinile umalo pa izravnim akterom ove bombastične priče. Najprije sam stjecajem okolnosti napravio, zajedno s kolegom Radom Dragojevićem, glavnim urednikom tjednika Novosti, prvi intervju u kojem je Mesić objasnio što je ovime htio.

U vrijeme dogovaranja intervjua te izjave još nije bilo, pa smo znali da dobivamo prvo objašnjenje što se dogodilo i inzistirali smo na tome da se to raščisti. Dao sam, rekao je Mesić, samo neformalnu izjavu novinaru Novog lista, bez odobrenja da to objavi. No zatim sam stjecajem još jedne okolnosti (slučajan susret u Bogovićevoj) razgovarao i s tim novinarom, koji mi je potvrdio da odobrenja zbilja nije bilo. Ali, nije bilo, dodao je, ni izričite Mesićeve zabrane da se izjavu objavi.

Iz toga se, držim, sa sigurnošću može zaključiti sljedeće. Mesić je dao onu vrstu izjave koja se u novinarskom žargonu zove 'off the record', dakle nije za objavljivanje, pogotovo ne pod imenom onoga tko ju je dao, ali predsjednik na odlasku očito je sam htio da se to pravilo ovaj put prekrši. Neka izjava ide, neka ide i njegovo ime pod nju, a ako reagiranja budu žestoka, on se uvijek može ograditi da nije znao da će izjava biti objavljena. Tako je u našem intervjuu i učinio.

Morao je tako napraviti, jer su reagiranja zbilja bila i više nego žestoka, i to ne samo iz Republike Srpske, nego i ovdje iz Hrvatske, gdje su se čak pojavili i naslovi da je 'predsjednik poludio', a kao ilustracija išla je njegova karikatura gdje ga vidimo u maskirnoj uniformi. No to je ubrzo popustilo, već poslije dan-dva pojavila su se mišljenja da je Mesić zapravo napravio pozitivnu provokaciju u prilog očuvanju BiH, a navodno su mu podršku diskretno uputili i iz Washingtona i Bruxellesa.

NA DODIKA KAO 'LUD NA BRAŠNO'

Rekao bih da je i prvo i drugo reagiranje pogrešno i promašeno. Mesiću nitko ne može osporiti da se angažira na opstanku BiH, jer je jedan od sasvim rijetkih koji je to činio otpočetka, ranih devedesetih, i zato ga u šali ponekad nazivam Mesić-paša Sokolović (po analogiji s Mehmed-pašom Sokolovićem, južnoslavenskim našijencem koji je janjičarenjem dospio u vrhove turske sultanske vlasti, a premda je bio zulumčar kao i većina turskih velikaša, pamti ga se i po velikom doprinosu razvoju 'svoje' BiH, između ostalog dao je sagraditi i svjetski znamenitu na Drini ćupriju).

Drugo reagiranje izgleda mi pogrešno, jer previđa da Mesićeva izjava jako podsjeća na prekomjerno granatiranje, i to granatiranje krive mete. Odcjepljenje Republike Srpske nije realno, to Sjedinjene Države i Europska Unija ne bi dopustili naprosto zato što su previše prisutne u BiH i što su previše uložile u nju. Uostalom, i sam Dodik govori o odcjepljenju vrlo mutno i neodređeno ('jednog dana', čak je spominjao i da će se to učiniti samo uz suglasnost oba druga konstitutivna naroda). Pravi problem BiH nije to odcjepljenje, nego nešto drugo. To je njezina državna arhitektura iz Daytona, koja naprosto ne funkcionira, jer je jedan entitet uređen unitarno, a drugi federalno, i tu pravnu nakazu skrpati u suvislu državnu cjelinu jednostavno nije moguće.

No iako i Mesić tako misli, on se zalijepio kao 'lud na brašno' za Dodika, a o reviziji Daytona govori malo ili nimalo. Točnije i kada govori, ne prestaje još od devedesetih piliti o 'jedinstvenoj građanskoj BiH', što naprosto nije realno. To je imalo smisla samo dok je bio ugrožen fizički opstanak BiH, a sada se traži puno više, projekt složene države triju konstitutivnih naroda. Zato fraze o 'građanskoj' državi milo ulaze u uho samo Bošnjacima, dok ih Srbi i Hrvati ne žele ni slušati, jer se boje majorizacije većinskog bošnjačkog naroda, što, ruku na srce, nije bez veze.

Među Bošnjacima su itekako prisutni politički pogledi koji jako podsjećaju na srbijansku politiku kasnih osamdesetih, ranih devedesetih, kada se rahmetli Jugoslaviju htjelo preurediti po ključu srpske majorizacije nad ostalim narodima i narodnostima. Ali sve to prolazi mimo Mesića, on to ne vidi, ili se samo pravi da ne vidi. Zato u BiH i jeste vodio prilično nesuvisle političke bitke, koje je malo tko razumio, još manje prihvaćao, uključujući tu i glavne igrače međunarodne zajednice. I, naravno, na kraju se sasvim izgubio.

Nema boljeg dokaza za to od činjenice da su danas najtvrđi zagovornici Daytonskog sporazuma međunarodna zajednica (kojoj se on očito nudi za neku vrstu novog bosanskog vezira) i – Dodikova RS (koju ne može smisliti ni nacrtanu). Može li se zmisliti ljepšu kašu. Zbog toga nisam baš siguran ni u onu podršku koju je Mesić navodno dobio iz Washingtona i Bruxellesa. Dobro, to vjerojatno i stoji u smislu da se malo mune pod rebra lajavog i iritantnog Dodika. Ali gašenje Republike Srpske jednostavno ne dolazi u obzir.

KOSOVSKA POGREŠKA

Nema veze što je godinu prije Daytona, Washingtonskim sporazumom utvrđeno baš to, tj. da će se srpski dio BiH priključiti bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. U međuvremenu su nastupile sasvim nove okolnosti. Srbiji je oduzeto Kosovo, a da bi se srpske frustracije držale pod kontrolom, cijena za to prebačena je na BiH, koja će trajno unutar svojih granica morati trpjeti legaliziranu srpsku paradržavu. U pitanju je, dakle, igra nedoraslih i licemjernih međunarodnih arhitekata (Kosovo je trebalo priznati ili s bitno ograničenim suverenitetom ili ga, barem zasad, uopće ne priznati), a Mesić nije dovoljno kvalificiran ni utjecajan da se tome mogao suprotstaviti.

Štoviše, svojim pretjerano prokosovskim držanjem i sam je postao šarafić u toj igri, i to na način koji je po njega, što drugo reći, tužno smiješan. Od velikog zagovaratelja cjelovite BiH pretvorio se u nekoga tko i ne znajući radi protiv te cjelovitosti. Ili, zaključno, upetljao se u nešto čemu nije dorastao, pa u vicu koji kruži Sarajevom – da nakon što je bio predsjednik Jugoslavije i Hrvatske sada želi postati i predsjednik BiH – ovo zadnje treba definitivno zaboraviti.