Puhovski me uspoređuje sa Staljinom. Kasno ostvareni profa i ‘filozof’ sravnjuje me s tipom koji je na raspolaganju imao fanatično odan policijsko-represivni aparat i rigidnu komunističku partiju, u jednoj poludivljoj i pretežno zaostaloj državi, u kojoj je najgore nasilje kroz cijelu povijest bilo ‘de rigueur’. U državi s jednim novinama, jednim radiom i bez televizije, piše Milanović na Facebooku.

U današnjoj se Hrvatskoj ja, hrvatski Staljin, sam samcat mlatim s udbaško-hadezeovskim polusvijetom i njihovim bezbrojnim platformama. Bez ikakvog ‘aparata’ na mojoj strani. Tek čvrsta ljevica i oko sokolovo. Pet puta dnevno moram reagirati ne bih li razgonio rojeve štetočina, koji neometano i bez ikakvih posljedica - lažu. Većina za novac. Novac vlasti. Vlasti poput one za čiji račun je Puhovski prije pedeset godina huljski otkucavao i pred staljinističkim partijskim sudom zakucavao benigne hrvatske sveučilištarce, svoje vršnjake. To je bio integrirani državno-partijsko-policijski staljinizam a la SR Hrvatska, a razni puhovi i Puhovski njegovi prljavi egzekutori. I profiteri. Puhovski - blažene one oči koje ga nisu ugledale, stoji u Milanovićevoj objavi.

A sto se tiče brige te dvojice udbaških drukera (drugi je osječki Superhik) za moje psihičko stanje, mogu im prigodno odgovoriti:

Pa kakva je to bolest, Superhiče? Ja sebe ne mogu da vidim sa strane. A nije lijepo, Superhiče, da budem lud, a da to ne znam. Pedeset četiri godine živim normalno, a sad sam odjednom poludeo kad sam tebe i tvoje sreo.., zaključuje Milanović