Sprema li se novoj hrvatskoj vlasti 'pakao' kako je to najavio novi-stari čelnik oporbe Zoran Milanović ili ratoborne najave predsjednika SDP-a treba pripisati nezadovoljstvu ishodom sastavljanja parlamentarne većine? Nema dvojbe da je SDP koji se u proteklih četvrt stoljeća treći put našao u oporbi nakon obnašanja vlasti, ima razloga za nezadovoljstvo. SDP-ovci su na izborima 8. studenoga 2015. ostvarili drugi najgori rezultat otkako Hrvatska ima aktualni izborni model. Manje od 42 zastupnička mjesta koliko je SDP osvojio na prošlim izborima, socijaldemokrati su dobili samo 2003. Zanimljivo je da su oba najlošija rezultata ostvarena nakon što je SDP bio na vlasti gotovo puni četverogodišnji mandat. To znači da su u oba slučaja birači kaznili stranku zbog načina na koji su percipirali njezino obnašanje vlasti. Koliko god se stranački entuzijasti trudili dati drukčije interpretacije, SDP je prošle izbore izgubio, doduše tijesno, ali jasno. No, znatno veće nezadovoljstvo u stranci može izazvati način na koji je SDP izgubio poslijeizbornu dramu oko sastavljanja vlasti. I ponovno došao u oporbu. I dok se za SDP-ov izborni rezultat može barem ustvrditi da je unatoč sunovratu u broju osvojenih mandata, i pojedinačno i koalicijski, gotovo izjednačen s HDZ-ovim koji je također vlastitim greškama propustio izboriti uvjerljivu pobjedu, sve ono što se događalo nakon 8. studenoga očiti je primjer nedostatka bilo kakve političke strategije i taktike. Od (auto)destruktivnog tretiranja Drage Prgometa do rezolutnog odbijanja, pa pokajničkog prihvaćanja tročlane koalicije s HDZ-om i Mostom nezavisnih lista.

A kada političari i političke stranke nemaju dara za strategiju i taktiku, onda su osuđeni na oporbu. U jednom, dva ili više mandata. Kada pritom nemaju ni razvijenu političku kulturu, pa i kulturu općenito, onda se uistinu odlazi u pakao, ali ne onaj koji se priprema drugima, nego samom sebi. Najgore što se Hrvatskoj može dogoditi u novom izbornom ciklusu jest da vlast nema odgovarajući korektiv u kvalitetnoj oporbi kao što je to bio slučaj i dosad. Otkako Hrvatska ima parlamentarni sustav vlasti, oporba je bila ili preagresivna ili prepasivna, odnosno u oba slučaja i uz rijetke iznimke, nekonstruktivna. Jedini konstruktivni konsenzus, i to u cilju pristupanju euroatlantskim integracijama, hrvatska vlast i oporba postigli su sredinom 2000.-ih kada su na čelu HDZ-a i SDP-a bili Ivo Sanader i Ivica Račan. Pritom je Sanader napravio kopernikanski obrat u odnosu na svoj položaj u oporbi, dok je danas njegova politička ostavština – na sudu.

Koliko će god biti važni potezi nove hrvatske parlamentarne većine, ništa manje bitno neće biti ni ponašanje nove, poprilično heterogene oporbe. Prvi put otkako se u Hrvatskoj održavaju demokratski višestranački izbori, većina unatoč svim trenutačnim podrškama, neposredno ovisi o čak tri političke skupine. Prva je Domoljubna koalicija na čelu s HDZ-om koja u Hrvatskom saboru ima 59 zastupničkih mjesta, druga je preostali broj zastupnika Mosta nezavisnih lista s 15 mandata, a treća i za većinu presudna četveročlani saborski Klub zastupnika Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti i zastupnika nacionalnih manjina Ermine Lekaj Prljaskaj i Vladimira Bileka. Parlamentarne većine, dakle, nema bez stranaka Bože Petrova i Milana Bandića te će HDZ, u odnosu na sva dosadašnja obnašanja vlasti, puno više voditi računa o tome da se oporba ne stvori unutar vlasti, nego li o tome kako će se ponašati stvarna oporba u Saboru.

To nije novina za hrvatsku političku praksu jer su iz dosadašnjih vladajućih koalicija već iskakali HSLS napuštajući zanimljivo i SDP i HDZ, zatim HSU te pojedinci koji su kasnije osnivali vlastite stranke poput ORaH-a Mirele Holy. Međutim, oni u matematičkom smislu nisu mogli ugroziti većinu koja se i bez njih održala do novih izbora. S druge strane, tanka bi većina kojom raspolaže nova vlast trebala biti prilika oporbi. Konkretno, da se temeljem solidnog broja mandata i činjenice da se bez nje ne mogu donositi nova ustavna rješenja, ustroji kao što kvalitetniji kontrolor vlasti, njezin konstruktivni kritičar, integrator saveznika u političkom i društvenom životu te kreator vlastitih razrađenih politika na temelju kojih može ponovno steći većinsko povjerenje birača. Uostalom, u konsolidiranim demokracijama te su uloge najvažnije funkcije oporbe. Prisjetimo li se kako su dosad djelovale hrvatske političke stranke koje su se nakon izbornih poraza naše u oporbi, sažetak je porazan. Na vlast su se vraćale isključivo jer se postojeća većina iskompromitirala na različite načine, od devastacije socijalnih i ekonomskih prilika u zemlji preko unutarnjih podjela do skandala vezanih uz korupciju i zloporabu političke moći. Hoće li sada biti drukčije? Mogu li u Hrvatskoj značajnije profunkcionirati i vlast i oporba?

S obzirom na sve što se zbivalo protekla dva mjeseca novoj će vlasti i oporbi biti puno lakše optuživati jedna drugu nego li raditi u korist javnog dobra usprkos pojedincima i njihovim pojedinačnim potezima. Kao najjača oporbena stranka SDP može računati na bolji izborni rezultat u budućnosti jedino bude li neprestance nudio konstruktivna rješenja za svaku situaciju u predstojećem razdoblju. To je HDZ propustio napraviti protekle četiri godine te su ga birači na kraju izjednačili s vlašću koju je žestoko kritizirao i doveli u položaj u kojem prvi put na vlasti uistinu ovisi o drugima. Ipak, SDP je u znatno lošijem položaju jer je njegovo koalicijsko obnašanje vlasti pozitivno vrednovala samo trećina birača. Posljedica HDZ-ova lošeg korištenja vremena u oporbi rezultirala je pojavom Mosta nezavisnih lista jer su se birači okrenuli nekomu novom. Slično bi se moglo dogoditi i SDP-u u aktualnom izbornom ciklusu jer isti ljudi, iste politike i isti pristupi uvijek dovode do istih rezultata. Biti u oporbi znači imati jedinstvenu prigodu popraviti sebe i zatim sve oko sebe. Za takvo što treba imati i političkog znanja i političke kulture. U hrvatskoj politici baš toga nedostaje, a put u pakao popločan je puno češće lošim nego li dobrim namjerama...