Njegov pothvat u uvali Vruja između Omiša i Makarske - mitskom mjestu na kojem su Hrvati navodno prvi put ugledali more i na kojem je pjesnik Josip Pupačić skladao znamenite stihove o 'moru gdje se meni penje' - impresivan je čak i u neveselim hrvatskim okolnostima, u kojima se bespravne gradnje periodički masovno legaliziraju u nadi da će ta divljačka praksa jednom napokon prestati.

Iako znamo da neće: eskalirala je do te mjere da se čak i predsjednik države pravi blesav. 'Ponosan sam na čovjeka koji ima 82 godine, koji nikad nije bio priveden, nikad nije zakonski odgovarao. Dakle ljudi su zavidni, a on, ako je kriv, odgovarat će, to je star čovjek', mrtav-hladan izjavio je Zoran Milanović.

Dvodesetljetna praksa uči nas tome da se ni to neće dogoditi, da Latkoviću neće pasti dlaka s glave. Kad inspekcija izda rješenje za rušenje ilegalnog lukobrana, on dozida još jedan kućerak. Kad mu zatvori gradilište, on skine ogradu i iz inata izgradi novi čardak. Kad mu se oduzme koncesija za plažu, on iskoristi nekog korumpiranog državnog službenika koji će pronaći formalnost i poništiti to. Kada se javnost po tko zna koji put uzbuni, on doda gas i devastira kompletnu djevičansku strmu padinu i preko državnog zemljišta probije bespravni put do državne plaže i državnog mora. Put kojim, s razlogom, nitko u povijesti nikada nije prošao.

Kada se najavi prosvjed, ima tko će ga braniti. Recimo spomenuti Milanović proglasit će angažirane građane 'zavidnim parazitima', prvenstveno 'zato što Latković nešto ima'. Dovoljno i da ga angažira za konzultantske usluge u intermezzu od bavljenja politikom, da financira njegovu predsjedničku kampanju, da mu zaposli sina na svojoj lokalnoj televiziji, da ga ugosti u samoj Vruji - premda je to ovaj nevješto pokušao sakriti - jednako kao što je prije toga ugošćavao Ivića Pašalića, i Jadranku Kosor, i svog kuma Stipu Mesića, i svog prijatelja Ivu Josipovića, i brojne druge.

Imali su ondje što vidjeti: minijaturno odmaralište izgrađeno u socijalizmu do kojega se moglo pristupiti isključivo morem Latković je transformirao u superluksuzni privatni resort u kojemu se noćenje plaća desecima tisuća eura, s 'privatnom' plažom i pristaništem, kaskadama u kamenu, kućama, sjenicama, kulama, puteljcima, vinogradima, maslinicima i, evo, friško probijenim zavojastim putem do magistrale.

'Na području Stipine autonomne oblasti SAO Vruje Republika Hrvatska nema nikakvih ovlasti. Već 20 godina uvala Vruja tako je odsječena od Hrvatske i nalazi se izvan njenog ustavnopravnog poretka, isključena iz njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Smatramo da se Hrvatska ne može i ne smije smatrati slobodnom dokle god institucije države ne mogu provoditi njene zakone na cijelom njenom teritoriju. Zahtijevamo stoga od policije i Oružanih snaga hitnu oružanu intervenciju i oslobađanje okupiranih područja. Zahtijevamo uspostavu hrvatske vlasti nad okupiranim područjem, priključenje Vruje matici Domovini i njen povratak u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Zahtijevamo nadalje da se agresoru Stipi Latkoviću sudi po članku 340. Kaznenog zakona koji kaže da će se onaj 'tko uporabom sile ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske kazniti zatvorom od najmanje pet godina'.

Konačno, zahtijevamo hitan opoziv Zorana Milanovića jer kao predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga izravno podržava okupaciju teritorija. Tražimo da se Milanoviću zbog toga sudi po članku 341. Kaznenog zakona, po kojemu će se onaj 'tko prihvati ili prizna okupaciju ili dijela njezinog državnog područja kazniti kaznom zatvora od najmanje pet godina' te po članku 351. Kaznenog zakona koji kaže 'ako kazneno djelo iz članka 340. počini predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik ili član Vlade, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora'' - dio je proglasa s nedjeljnog masovnog prosvjeda na Vruji.

Stipe Latković nije u blizini, no nema sumnje da će - sada kada se gomila razišla - ponovno upaliti pikamere, miješalice i kamione pa nastaviti sa svojom građevinskom agresijom. On ziđa dok može i dokle može. A može već dvadeset godina i može od mora pa skoro do Biokova.

Kako se dokopao Vruje?

Vruja zapravo nije njegova: prvobitno se radilo o imovini tvrtke Dalmahotel, jedne iz sustava splitskog socijalističkog giganta Dalma. Ona je ovaj kompleks još početkom devedesetih prodala Bobisu, koji ju je potom prodao Agrokoru, a on napokon Stipi Latkoviću. Slobodna Dalmacija prošle godine objavila je da je poduzetnik 'poludio' kada je shvatio da Vruja na papirima nije, niti će moći biti njegova.

'Velik novac Latković je krajem devedesetih dao Todoriću, radilo se o nekoliko milijuna kuna u protuvrijednosti ondašnjih njemačkih maraka. Ugovor je potpisan na način da će mu Todorić vratiti novac, i to s kamatama, ako ne uspije ishoditi valjane papire, odnosno uredan vlasnički list. Agrokor je tužio Republiku Hrvatsku, proces je trajao 15 godina, a konačna je presuda glasila da Vruja ostaje državna. U tom je trenutku Latković mislio da će mu Todorić, prema ugovoru, vratiti novac, s kamatama, i nije se previše brinuo, bio je spreman odreći se Vruje, no ubrzo je shvatio da to baš i neće ići tako lako pa je tužio Agrokor. A kad je Agrokor propao, postao je očajan te se još više zainatio da na Vruji nastavi graditi unatoč ne samo svim mogućim zabranama, nego i činjenici da zapravo gradi na tuđoj zemlji', objavio je splitski dnevni list.

Prvobitnu akumulaciju kapitala Stipe Latkovića danas je nemoguće rekonstruirati, no da je bio poprilično okretan i u doba Jugoslavije, nije sporno tportalovim sugovornicima.

Od prodavača tepiha do neimara pod povećalom

'Koliko se sjećam, bio je direktor ili zastupnik tvrtke koja je prodavala tepihe tamo u četvrti Split 3', prisjeća se viđeniji Splićanin i kaže da Milanovićeva omiljenog poduzetnika relativno dobro poznaje. Latković, kaže, oduvijek živi u velikom stanu u kaskadnom naselju na splitskim Mejama, koje je svojedobno gradila vojska, a taj detalj pokazuje da je i prije rađanja Hrvatske bio dijelom elite. No svanulo mu je osvitom demokracije.

U kolovozu 1989. registrira Splićanku kao prvu privatnu tvrtku na području današnje Splitsko-dalmatinske županije, a potom preuzima prostore nekadašnje tvornice Obuća u Šestanovcu i počinje je proizvoditi. Spominjalo ga se u kontekstu sumnjive prodaje stečajem razorene Pamučne industrije iz Duge Rese, što je žestoko demantirao, te oko prodaje hotela Alan u Starigrad Paklenici, danas u vlasništvu grupacije Bluesun. Na razvalinama splitske građevinske tvrtke Rad 1993. godine osniva vlastitu tvrtku Point. Bio je i suvlasnikom Razvojne banke Dalmacije, a koja je postojala od 1995. do 2005. godine.

U tvrtki Splićanka koncentriraju se gotovo svi preostali poslovni pothvati: lokalna Televizija Jadran i pripadajuća Visoka škola multimedijskih i komunikacijskih tehnologija TV akademija, putničke agencije Svemirska recepcija i Konak, punionica mineralne vode, FAB LAB za proizvodnju parfema, programerska tvrtka Interdisciplinarne tehnologije, kamenolom u Trogiru i ne osobito uspješna tvrtka za kockanje Žeton, tvrtka za proizvodnju tekstila i odjeće L-TEX, spomenuti Rad d.o.o. te, na koncu, građevinska tvrtka Point.

Četiri poslovna pothvata

Iz cijelog kolopleta raznorodnih tvrtki, mahom neaktivnih ili s minimalnim prihodima, zapravo se izdvajaju četiri poslovna pothvata Stipe Latkovića. Prvi je lokalna Televizija Jadran, a koja je doživjela uspjeh na medijskom tržištu samo zato što je još uvijek živa.

Drugi je tradicionalna proizvodnja medicinske obuće pod brendom Dr. Luigi, za što je - kako je sam priznao - svojedobno angažirao upravo Zorana Milanovića. 'S njegovom sam tvrtkom imao ugovor o konzaltingu. Milanović mi je dosta pomogao kada sam otvarao firme diljem svijeta i surađivali smo na otvaranju desetak podružnica moje firme u centralnoj Aziji', izjavio je Latković nedavno.

Treći njegov biznis je Point, tvrtka koja već desetljećima ima multimilijunsku koncesiju na održavanje pločnika u Splitu - koncesiju kojom je malo tko zadovoljan, ali je malo koja vlast uspijeva raskinuti. Građevinari jedni drugima ne ulaze na teren pa se na svaki natječaj u pravilu odazove isključivo Point, tvrtka s pedesetak zaposlenih i ne osobito modernim pogonom - ali zato s jakom pravnom službom koja je mahom koncentrirana na sporenje s tijelima vlasti.

I četvrti je, dakako, Vruja - danas već dovršen luksuzni turistički kompleks koji se reklamira svojim položajem u Parku prirode, s izvorima prirodne vode, kao 'spomenik hrvatske ambijentalne i rustikalne arhitekture'. Većim dijelom bespravan i na našem zemljištu, no dobro, imala je Hrvatska i većih problema koje nije riješila.