Stručnjaci su ovih dana iznijeli podatke o rezultatima šestomjesečne primjene prvog hrvatskog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji kako bi udovoljili ideji ministra zdravstva Darka Milinovića da se kvaliteta tog zakona testira kroz praksu, odnosno kroz broj provedenih postupaka i postotak njihove uspješnosti. Sama ideja je potpuno pogrešna, budući da se zakoni kojima se uređuju bioetička pitanja ne testiraju tako da se mjeri njihova praktična 'isplativost', a izneseni podaci su nepotpuni i nereferentni jer se uspoređuju s razdobljem od zadnjih nekoliko godina, u kojemu je medicinski potpomognuta oplodnja u Hrvatskoj već godinama bila uništena. Za sve to, međutim, suprotno općem populističkom stavu, najmanje je odgovoran sam Milinović i njegov nestručan i nedemokratski skrpan zakon, a najviše medicinska elita koja je još od Jugoslavije desetljećima stvarala unosne biznise na MPO-u, izbjegavajući pitanja legislative i etike. Hrvatska je zahvaljujući njima postala jedna od tri zemlje svijeta u kojima su provedene kriminalističke istrage zbog nelegalnog uzimanja jajnih stanica žena u najpoznatijim klinikama za liječenje neplodnosti.

Velimir Šimunić, jedan od napoznatijih hrvatskih stručnjaka za liječenje neplodnosti i vječni predsjednik Hrvatskog društva za ginekološku endokrinologiju i humanu reprodukciju, na kongresu o MPO-u proteklog vikenda iznio je nejasne podatke o primjeni Zakona: prema prvim izvještajima, broj trudnoća i djece dobivene postupcima MPO-a od primjene Zakona nešto su porasli, dok drugi podaci govore o četiri posto manje trudnoća nego u istom razdoblju prošle godine i samo osam trudnoća iz zamrznutih jajnih stanica. Koja god verzija bila točna, izvještaji pojedinačnih ustanova koje provode MPO govore da je frekvencija trudnoća i postupaka tek za nijansu različita od podataka za proteklu godinu te da je značajno (oko 20 posto) porastao broj višeplodnih rizičnih trudnoća, jer ginekolozi pokušavaju održati sav materijal koji dobiju, a koji po zakonu ne smiju vantjelesno oploditi i zamrznuti kao zametak. Ono što je bitno, međutim, nigdje se nije čulo: sve klinike zajedno ne ostvare 4000 postupaka godišnje, dok se u zlatnom razdoblju hrvatskog MPO-a do 2003. godine na godišnjoj razini radilo 10 tisuća postupaka i više. Budući da Milinović za ovo evidentno ne može biti kriv, u raspravi o Zakonu o MPO-u treba vratiti film daleko unazad, a zatim je početi od temelja.

Zakon nismo niti imali

Prvo, greška je tvrditi da je Milinović izmijenio Zakon, jer ga Hrvatska nikada nije imala. Jugoslavija je 1978. donijela Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji je, u skladu s razvojem medicinske tehnologije, priznavao samo donaciju sjemenih stanica. Zakon je imao tek šest stavki koje su se odnosile na MPO, jer 1978. nije bilo ni postupaka ni etičkih pitanja koje je trebalo regulirati. Hrvatski stručnjaci su 1983. uspjeli poroditi sedmu 'bebu iz epruvete' u svijetu, što je bio velik uspjeh i istodobno poticaj za razvoj ove grane medicine. Iste godine u SAD-u uspješno je izvedena prva donacija jajne stanice.

Uspjeh hrvatske ginekologije omogućio je streloviti uspon Šimuniću i drugom slavnom ginekologu, Asimu Kurjaku, pri čemu su obojica ubrzo postala neviđene medijske zvijezde. Povremeno su i Šimunić i Kurjak otvarali pitanje zakonske regulacije područja kojim se bave, no ta je inicijativa ostajala na salonskim naklapanjima. U drugoj sredini 90-ih, prvo Kurjak, a zatim i Šimunić otvaraju privatne MPO klinike i postaju bogataši, a razina njihovog političkog i društvenog utjecaja daleko je premašila liječničku profesiju. Šimunić je u 90-ima bio omiljeni teniski partner pokojnog Tuđmana, dok je Kurjak bio bliži s Mesićem, a poznate su bile i njegove veze s obitelji Gadafi. Iako su tada bili na čelu svih strukovnih službenih tijela i udruga, nijedan nije učinio mnogo da Hrvatska zakonski regulira posao kojim su se bavili i od kojeg su unosno zarađivali. Istih godina, cijela struka počinje govoriti o nelegalnim donacijama jajnih stanica u hrvatskim klinikama za MPO.

Za vrijeme Račanove vlade, 2002. godine, izbio je veliki skandal: krim-policija ulazi u nekoliko Kurjakovih klinika, istražujući navode o krađi jajnih stanica pacijentica, a Državno odvjetništvo 2003. godine podnosi kaznenu prijavu kojom otvara višegodišnji sudski proces. Afera spada u najveće u povijesti hrvatskog zdravstva, razmjerno značaju i tadašnjem ugledu prof. Kurjaka, no ginekološka struka, uključujući Šimunića, ni taj trenutak ne koristi za pritisak na vlast da donese zakon, niti za edukaciju javnosti o bitnim pitanjima tog zakona. Struka se nije okrenula protiv kriminala, nego ga je konsenzusno zaštitila, pa i kada su se u Petrovoj bolnici i bolnici Sv. Duh počele događati takve bizarnosti kao što je krađa računalne opreme na MPO odjelima i nerazjašnjena priča iz 2005. godine o sudbini nekoliko tisuća zametaka pohranjenih u Petrovoj bolnici. Ovakvo ponašanje vodećih ginekologa u Hrvatskoj stvorilo je takvo nepovjerenje pacijentica, pa se cijeli posao 2003. godine počeo silovito urušavati, a pacijentice bježati preko granice.

Donacije sjemenih stanica toliko su se prorijedile da i za smanjeni opseg posla više nije bilo uvjeta, no struka je i dalje uporno šutjela, znajući da cijelo vrijeme radi u zakonskoj sivoj zoni.

Više smo čuli civilne udruge nego struku

Ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast član Nacionalnog bioetičkog povjerenstva dr. Ante Ćorušić priključuje se tezama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva koje se zgraža nad postupcima MPO-a, te javno najavljuje najkonzervativniji zakon po talijanskom modelu, kojim se de facto zbranjuje heterologna oplodnja. Nakon što je izjavio da 'ne može zamisliti da njegova žena zatrudni s tuđom spermom', Ćorušić je smijenjen, a sastav idućeg povjerenstva proglašen je tajnim.

I tada su se u hrvatskoj javnosti više čule civilne udruge i novinari nego glas struke.

U ovom trenutku nitko ne zna tko su ljudi koji su u ime hrvatskih građana izradili prvi Zakon o MPO-u koji potpisuje Milinović, što je dovoljno da se cijeli ministrov trud poništi i vrati na početak. Naime, posve je pogrešno mišljenje da o ovakvim zakonima odlučuje isključivo medicinska struka: temeljna etička pitanja uređuju se u dogovoru s filozofima, sociolozima, psihijatrima i, među mnogim ostalim, teolozima. Ovo posljednje zato što se uvažava zamišljeno ili provedeno (slučaj Slovenije, npr.) referendumsko mišljenje o važnim etičkim pitanjima, što MPO svakako jest.

U slučaju Hrvatske, a zahvaljujući Milinoviću, mi ne znamo, iako iz sadržaja Zakona slutimo, da je Kaptol kao institucija izvršio pritisak u pisanju Zakona, no problem je što to sasvim sigurno nije napravljeno u dosluhu sa sljedbenicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Njih je, naime, po službenoj statistici preko 80 posto, pa ipak se cijela javnost digla na noge i protivi se Zakonu, što znači da je Crkva autoritarno djelovala. Druga stvar, Zakon je nedosljedan čak i u tom pogledu, jer dopušta donacije sjemena i jajne stanice, što je u tvrdo katoličkim zemljama nedopušteno (Italija, Irska, npr. ) ali ne i zamrzavanje zametka, čime dobivamo besmislenu kombinaciju katoličkog i ne-katoličkog zakona, a ne znamo zašto i u čije ime je tako odlučeno. Treće, necivilizirano je i bez sumnje protuustavno to što parovi moraju donositi javnobilježničku potvrdu o vjerodostojnosti svoje veze da bi pristupili tretmanu. I četvrto - šest mjeseci od donošenja zakona nije napravljen registar donatora stanica, što opet govori da se Milinović bavi ideologijom, a ne regulacijom sustava.

Javnost je ostala prikraćena i za činjenicu da je Milinović vodećim ginekolozima u državi nedavno podijelio upitnik s pitanjem kad, po njima, počinje život, te da su oni manje-više konsenzusno odgovorili – začećem. Potpuno je nestručno takvo pitanje postavljati ginekolozima umjesto, primjerice, molekularnim biolozima, pa smisao može biti jedino u tome da je odgovor unaprijed poznat i dogovoren, što opet govori o nedemokratskom procesu.

Poanta svega ovoga je u sljedećem: Milinović je jedini ministar koji je imao hrabrosti potpisati Zakon o MPO-u, nakon što su drugi to desetljećima propuštali učiniti, a struka je mudro šutjela i radila u ilegali. Ista ta struka šuti i danas o bitnim propustima Zakona i traži kozmetičke izmjene, a voljna je i svoj autoritet staviti u službu 'katoličke ginekologije'. Njihov je grijeh nemjerljivo veći od ministrovog: on se samo koprca u nezasluženo velikoj ulozi kojoj nije dorastao.