Prava je šteta što predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić nije 5. kolovoza otišao u Knin i na licu mjesta pokazao što misli o predsjednicima države, vlade i parlamenta. Nije otišao jer bi im, prema vlastitim riječima, zviždao. Sigurno ne bi pljeskao nekomu komu ne vjeruje i o kojem ima loše mišljenje.

Što ga je u tome spriječilo? Nesklonost takvom obliku izražavanja nezadovoljstva? Želja da se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u još uvijek postkonfliktnom društvu nacija ujedinjuje, a ne razjedinjuje? Sudačka dužnost koju obnaša i politička nepristranost koju ta dužnost podrazumijeva? Ili sam Ustav Republike Hrvatske i odgovarajući zakoni? Neovisno o odgovoru, sudac Turudić nije ni morao biti u Kninu na svečanosti obilježavanja državnog blagdana jer se metaforički zviždati može i na popriličnoj fizičkoj udaljenosti od onih s kojima se čovjek ne slaže. D

oduše, bilo bi puno efektnije i, na poslijetku, odvažnije zazviždati na samo par metara udaljenosti od onih kojima su zvižduci upućeni. No, pravo je pitanje, mogu li obnašatelji pojedinih ustavnih vlasti u Republici Hrvatskoj – zakonodavne, izvršne i sudbene – 'zviždati' jedni drugima na Turudićev način. Treba li ih zbog toga sankcionirati ili pak podržati?

Prema posljednjim istupima sudac Ivan Turudić djeluje kao da je već jednom nogom iz jedne vlasti prešao u drugu. Konkretno iz sudbene u izvršnu. Možda su tvrdnje o sadašnjem predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu kao budućem ministru pravosuđa u eventualnoj HDZ-ovoj koalicijskoj vladi samo spekulacije, ali su njegove tvrdnje o aktualnoj vlasti itekako političke. Je li njima prekoračio zakonske ovlasti i pravila sudačke struke? I je li zbog svega izrečenog zavrijedio pokretanje stegovnog postupka? Nije, što je u svom priopćenju potvrdio i predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Branko Hrvatin.

Međutim, u svojoj je ocjeni Turudićevih nastupa predsjednik najvišeg suda u zemlji istaknuo ono ključno u ovoj polemici. To je neprimjerenost takvog oblika komuniciranja i međusobnog vrednovanja obnašatelja pojedinih grana vlasti. Jer svakomu u obnašanju vlasti na prvom mjestu mora biti javni interes. Nije se teško sjetiti i ostalih primjera u kojima su neki članovi sadašnje i bivših vlada zanemarivali javni interes i ustrajavali na onom što Branko Hrvatin naziva estradizacijom u korist pojedinačnih interesa. Ivan Turudić je uspješno obznanio svoj interes te ne treba sumnjati da će ga pri promjeni vlasti i realizirati. Hoće li od toga koristi imati i javnost? Doznat će se veoma brzo nađe li se i on u poziciji da mu se u budućnosti zviždi ili plješće zbog onoga što radi. Tko je danas spreman zviždati drugima, u najmanju ruku mora biti otvoren i na zvižduke upućene svom radu.

Ustav Republike Hrvatske je jasan. Prema članku 4. državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu pri čemu ovo načelo uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. Trodioba vlasti jedno je od temeljnih načela demokratskih poredaka i baština ere prosvjetiteljstva koje je u svom kapitalnom djelu O duhu zakona iz 1748. postavio i obrazložio francuski pravnik i politički filozof Montesquieu. Nastalo kao političko-pravna brana apsolutizmu 18. stoljeća, načelo trodiobe vlasti u svojoj ustavnoj razradi podrazumijeva strogo odvajanje pojedinih grana vlasti koje donose zakone, provode zakone i odlučuju o poštivanju zakona.

Cilj je načela, dakako, onemogućavanje uzurpacije vlasti od strane jednog središta moći te istodobna zaštita prava i sloboda čovjeka i građanina. Dođe li pritom do sukoba nadležnosti među tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, u nekim ustavnopravnim porecima kao što je hrvatski, kao svojevrsna 'međuvlast' i arbitar koji odlučuje o suglasnosti zakona s ustavom te suglasnosti svih ostalih propisa s Ustavom i zakonom djeluje Ustavni sud. Može se biti nezadovoljan i pojedinim odlukama Ustavnog suda kao što je to vukovarski gradonačelnik Ivan Penava kada je riječ o odluci o zahtjevu za raspisivanje referenduma Građanske inicijative Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, ali se te odluke moraju poštivati. To je sama bit demokracije.

Jedno je s pravom biti nezadovoljan radom pojedinih vlasti, a drugo dovoditi u pitanje unaprijed poznatu i priznatu pravnu i demokratsku proceduru kao što to čini vukovarski gradonačelnik te legalne i legitimne nositelje vlasti kao što to čini predsjednik Županijskog suda u Zagrebu. I ne samo oni. I to neovisno o stranačkoj pripadnosti i simpatijama. Bez obzira na političke i svjetonazorske razlike, ustavnopravni poredak mora djelovati kao zajednički prihvaćeni okvir djelovanja za sve. U suprotnom neće doći samo do estradizacije pojedinačnih interesa, nego i do makar mjestimične i krajnje neodgovorne destabilizacije demokratskog višestranačkog sustava kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Na tu destabilizaciju nitko nema pravo, a kamo li oni koji obnašaju bilo kakvu ustavnu vlast, zakonodavnu, izvršnu ili sudbenu, na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Demokracije nema bez sustavne i argumentirane kritike onih koji su trenutačno na vlasti i mogućnosti da ih se na Ustavom i zakonom propisan način ponovno izabere ili smijeni. Uostalom, izbori su najučinkovitiji način 'zviždanja' ili 'pljeskanja', a vlasti imaju cijeli niz drugih načina međusobnog nadzora i korekcije. Odgovornost prije svega.