Dok porezna uprava 'češlja' golemu imovinu Dinamovih vladara, na terenu se sprema fešta. Uoči seniorskog finala kupa za isti trofej borit će se i juniori Dinama i Osijeka, a u subotu slijedi pravi mali nogometni slet. Program će otvoriti dvije najmlađe generacije Dinama i Širokog Brijega, a uoči zadnjeg seniorskog kola na teren će istrčati igrači koje će se pamtiti generacijama. Najveća od svih plavih legendi, Marko Mlinarić, pa Zvone Boban, Davor Šuker, treneri Blažević i Barić... Mnogi će i nedostajati, a akciju je najavio i veliki umjetnik lopte s prijelaza ovog stoljeća Edin Mujčin.

'Kada sam imao 12 godina upijao sam svaku Dinamovu akciju. Tko bi rekao da ću kasnije poznavati sve te legende i imati priliku igrati s njima u čast toga naslova... Samo da se skupi navijača, da ne bude opet prazno kao zadnji put,' nije ni pokušavao sakriti entuzijazam legendarni Bosanac koji je Dinamu dao osam najboljih godina karijere.

Popularni Edo igra i danas. S 42 godine na leđima nastupa za petoligaša Brdovec i uopće ne razmišlja o kraju karijere.

'Već sam bio polako prelazio među trenere, ali nije to još za mene. Igram utakmice u raznim ligama skoro svaki dan, zdravlje me, da kucnem, dobro služi, i sve dok sam među tri ili četiri najbolja u klubu, naći ću motiva za igrati i trenirati.'

Danas najčešće pogađa iz slobodnih udaraca (prošlog vikenda, recimo), ali penale više ne puca.

'Ma, to je posao za mlađe. Svatko se voli vidjeti u novinama, a meni to više ne treba. Moje generacije više nema na velikim terenima, ali često haklamo po razmi ligama i još je uvijek vatreno.'

Požalio se na presici da mu nedostaje onaj žar s tribina koji se negdje izgubio, a priznaje da toga sve više nedostaje i na terenu. Ipak, izdvojio je dvojicu najdražih aktualnih Dinamovih igrača, obojicu bivših suigrača iz Lokomotive.

'Badelj igra vrhunski nogomet. Igrali smo zajedno na Kajzerici i u prvim danima sam mu pomagao koliko sam mogao. Odličan je dečko, posluša i dobar savjet i zato danas i je blizu velikih nogometnih stvari. Odličan mi je i Tomečak i teško mogu razumjeti kako je on češće na klupi nego u igri. Svi treneri se uvijek kunu u njega, ali minutaža mu je u pravilu mala. Baš čudno, a dečko ima nogometnu moć i veliki potencijal,' razmišlja na glas Mujčin.

U Dinamu je u prvoj polusezoni mijenjao Mlinarića, a devet godina kasnije (jednu i pol sezonu proveo je u Japanu) svoj dres s brojem deset simbolički je na oproštaju protiv Željezničara predao Luki Modriću. Sjajan slijed koji će Dinamova povijest pamtiti, ali za nečime ipak žali.

'Igrao sam u Jeffu, ali nikada se nisam okušao u nekoj europskoj ligi. Barem u Belgiji, Austriji... da vidim gdje sam. Igrao sam dvije godine Ligu prvaka s Dinamom, ali ostalo mi je malo žao što nisam izišao van. A zvao me bio Marseille kojem sam te sezone zabio i gol.'

Slavne utakmice iz tog vremena (Partizan, Newcastle, Atletico, Celtic, Ajax, Porto, Olimpique, Manchester...) nezaobilazna su tema.

'Samo su se redali bivši prvaci Europe, a dvije godine nas (do Olimpiquea) nitko nije doma dobio. Baš smo bili moćni. I uvijek bi došli blizu, a nikada do proljeća. Prava ukleta priča. Jedine sezone kada drugi iz Lige prvaka nije išao dalje, mi baš tad drugi. U Madridu smo bili u igri do zadnje minute, Atletico ide dalje, U Marseilleu vodimo do 90. minute i opet ispadnemo. Pa i sad PAOK, Temišvar, tamo u Francuskoj... Baš nevjerojatni pehovi,' u dahu govori Mujčin - čovjek koji je od nogometa dobio puno, a vratio mu je još više. Takvih zaista nema puno.