Novi predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, uspio je izreći toliko pretjeranih izjava u kratkom vremenu otkako je pobijedio na izborima 20. svibnja da je zasigurno postavio svjetski rekord. Prvo, u intervjuu za njemački list Frankfurter Allgemeine, Nikolić je rekao da je Vukovar, grad u Hrvatskoj koji je do temelja sravnila srpska vojska tijekom rata 1991, srpski grad u koji se Hrvati nemaju pravo vraćati. Zatim je negirao da je to ikada izrekao, optužujući dopisnika Frankfurter Allgemeinea Michaela Martensa da izmišlja.

Nekoliko dana kasnije za crnogorsku državnu televiziju Nikolić je izjavio da nije bilo genocida u Srebrenici, gdje je 8.000 Bošnjaka (muslimana) ubijeno, unatoč tome što su masakr proglasili genocidom i Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Kad takvo nešto dolazi iz usta predsjednika najveće države bivše Jugoslavije, čije su vojska i paravojska, na čelu s generalom Ratkom Mladićem (koji je sada na suđenju za ratne zločine u Haagu), počinile najgori pokolj civila u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ne čudi da je ta izjava izazvala reakciju.

Catherine Ashton, šefica vanjske politike EU-a, rekla je da organizacija odbacuje ovakvo 'prepisivanje' povijesti. Bošnjak Bakir Izetbegović, koji dijeli predsjedanje s Hrvatom i Srbinom, rekao je da Nikolićeva izjava vrijeđa žrtve pokolja, a hrvatski predsjednik Ivo Josipović odbio je poziv da sudjeluje na Nikolićevoj inauguraciji.

To je katastrofalan početak predsjedničkog mandata i izvan regije možda čak zvuči i kao početak novog rata. No, koliko ozbiljno treba uzeti Nikolića? Njegov izbor je svakako korak natrag za Srbiju. Nikolić je pobijedio samo u drugom krugu i uz razliku od nekoliko posto, pobijedivši bivšeg predsjednika – liberalnog i proeuropski orijentiranog Borisa Tadića. Tadić je poveo Srbiju na put pomirenja sa susjedima i prema članstvu u EU-u, te je čak napravio mali korak prema priznanju neovisnosti Kosova. On je sada pristao preuzeti mjesto premijera u Nikolićevoj vladi.

Srbi dobro znaju Nikolića. Tijekom svoje duge političke karijere prošao je kroz razne urede, uključujući i onaj zamjenika šefa Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja (koji je također na suđenju na Haškom sudu i koji je izravno bio uključen u ubojstva u Vukovaru). A kada je formirao svoju Srpsku naprednu stranku, učinio je to samo po imenu; njegova retorika i ultranacionalističke ideje ostale su nepromijenjene. Dakle, jedino pravo iznenađenje je da je takav čovjek mogao biti čelnik stranke i predsjednik. No, teška vremena i opći osjećaj nesigurnosti značili su da je njegova nacionalistička, populistička retorika odigrala dobro, baš kao što desničarske populističke stranke dobivaju sve veći utjecaj diljem Europe.

Ipak, dok Nikolić možda podiže napetosti, susjedne države više nisu u strahu da bi ih to moglo destabilizirati. Hrvatska će se pridružiti EU-u iduće godine, a regionalni čelnici, čini se, razumiju da ne postoji realna opasnost. Nikolić je i sam nespretno pokušao ublažiti svoju prošlost rekavši da 'nije odgovoran za ono što je rekao prije nego što je izabran za predsjednika'. Zatim, tu je i činjenica da mu je Tadić premijer, i da on ima stvarnu moć, kao i nada da će uravnotežiti Nikolićevo ponašanje sa svojim trijeznim i realnim odlukama.

No, najveći problem Srbije s Nikolićem kao predsjednikom je njegov stav prema neovisnosti Kosova. Kazao je da, ako Srbija mora birati između EU-a i priznanja Kosova, bolje da zaboravi EU – i na taj je način ugrozio srpsko članstvo u EU-u.

Nikolić je, dakako, pokvario imidž Srbije. Ali možda je baš zbog toga ovo pravi trenutak - kroz izolaciju i bojkot iz inozemstva – da nauči lekciju koju je Otto von Bismarck izjavio 1867, a ona glasi da je 'politika umijeće mogućeg' - a njegova želja za velikom Srbijom se nalazi izvan toga. Čini se da Nikolić konačno dobiva dozu realizma.