Kada su nedavno Britanci izašli pred Hrvatsku i Sloveniju s idejom da granične sporove riješe uz pomoć srbijanskog predsjednika Tadića, pokušao sam dozvati u sjećanje nešto, bilo što, i približno toliko glupo. Bezuspješno. Kakve veze ima Boris Tadić s Piranskim (Savudrijskim) zaljevom, što može savjetovati predsjednik države bez ijedne kapi mora dvjema pomorskim zemljama – to u moju glavu ne ide.
 

U međuvremenu se shvatilo da to ima veze i s nekakvim 'liderstvom u regiji', kao, Britanci guraju da to bude Tadić, a zar nije logičnije, čulo se odmah suprotno mišljenje, da lider bude Josipović, posebno nakon ovih najnovijih bosanskih inicijativa. Zvali su s tim u vezi i mene s Radio Beograda, što ja o tome mislim. Ma ne mislim, brate, ništa. Kakvi vražji lideri, dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije zemlje koje su se iz nje ispilile još sjede polovicom stražnjice na buretu baruta, pa valjda treba najprije vidjeti tko je za to kriv.

Ali, dobro, da baš ne kvarim igru, odgovorih beogradskim kolegama da mi je to pitanje previše iskonstruirano, nema lidera, niti ga treba biti, a istodobno to mogu kolektivno postati svi koji pokažu mrvu dobre volje i zdravog razuma. Evo, rekoh, Josipović je ovim inicijativama prema BiH sigurno izbio u prvi plan, što ne znači da isto ne može i Tadić u nekim drugim stvarima (ali svakako ne, budi bog s nama, u povlačenju morske granice između Hrvatske i Slovenije), u trećima Pahor, Silajdžić... i tako redom. Što želim reći?

Jednostavno to da nije ni približno došlo vrijeme za dijeljenje nekakvih regionalnih kristalnih pehara i zlatnih medalja. Ali itekako jest vrijeme, štoviše debelo izmiče, da svatko u svome dvorištu vidi otkud mu toliko smeće, zašto je grmlje uvenulo, a trava požutjela. Evo, držimo se toga i krenimo od Hrvatske i njenog spora sa Slovenijom. Najprije da vidimo je li baš slučajno da su Englezi izašli s ovom svojom inicijativom, koja, rekosmo, izgleda tako bezvezno kao da je njima svojedobno u malvinskom ratu s Argentinom nuđeno posredništvo Eskima ili Aboridžina.

Ali, opet, kada malo promisliš, neće biti da je to baš tako palo s neba, mora da su i Slovenija i Hrvatska svojim natjeravanjem oko Piranskog zaljeva otvorile prostor za takve morske ideje. Slovenci uoči nedjeljnog referenduma o arbitraži s Hrvatskom prolaze kroz neviđeno pranje mozgova, u kojem ih tobožnji cvijet slovenske inteligencije uvjerava da je sada 'biti ili ne biti' za ovu zemlju. I da će, ne odupru li se 'okupatorskim' pretenzijama Hrvatske, potpisati nestanak Slovenije s popisa pomorskih zemalja, a sutra valjda i s popisa suverenih država. Čista grozota!

Malomišćanska logika

Doduše, ovoj kampanji suprotstavlja se nikada snažnije dio viđenih Slovenaca koji ne žele u to nacionalističko kolo, pa Milan Kučan otkriva da je Janez Janša u jesen 1991. tražio da se izvrši desant na Savudriju i zauzme tamošnja radarska promatračnica. Možeš li to zamisliti? Dok je JNA opsjedala Vukovar, taj čovjek je hladno procjenjivao da je to dobra prilika da Slovenija očehne na zapadnoj strani komad Hrvatske sa zanimljivim vojnim sadržajem! Kada to vidiš, jako, baš jako raste uloga Jadranke Kosor koja je po dolasku na premijersko mjesto uglavila s Borutom Pahorom sporazum o arbitraži, što je u svjetlu svega ovoga bio potez prvoga reda.

Bez obzira što je jasno da su taj sporazum pogurnuli Amerikanci, čak se i meni tada motalo po glavi – vidi ti naše premijerke, pa ako ovako nastavi, ona je kao rođena za lidericu patrijarhalnog kolhoza ex-Yu zemalja! Ali nije prošlo puno vremena, a Kosorova je pokazala sasvim drukčije lice prema jednoj drugoj američkoj inicijativi, onoj koja želi nešto napraviti da BiH napokon profunkcionira kao složena, ali cjelovita država. E, tu se dotad dražesno nasmiješeno lišce premijerke naočigled ufitiljilo poput feferona, nju to očito ne zanima, i odmah vidiš da se radi o političarki skromnih, limitiranih dometa.

Očito je da se ona u ovim stvarima rukovodi malomišćanskom logikom da su slovensko-hrvatski odnosi važni samo zato što se ona tu angažirala, dok je BiH manje važna, čak nevažna, jer je to priča Ive Josipovića. Točka. I što, to bi trebalo biti polazište hrvatske vanjske politike na najvitalnijem terenu susjednih zemalja u regiji? Pa na taj način ne možeš voditi ni kozu, a kamoli državu, s tim da se u ovom slučaju može unaprijed izračunati štetu od toga. Jasno je, naime, da se u BiH događa nešto kvalitativno novo. Iako su ove godine ondje opći izbori, parlamentarni i predsjednički, što je dosad redovito potpirivalo nacionalističke strasti, sada se događa suprotno.

Politički čelnici konačno o cjelovitoj BiH

Prvi put ne samo s bošnjačke nego i sa srpske i hrvatske strane dolaze izjave političkih čelnika u kojima se afirmativno govori o cjelovitosti BiH. Napravio je to Silajdžić, napravio Dodik, a najdalje je otišao predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić, rekavši da bi tamošnji Hrvati trebali gajiti patriotizam ne samo prema zavičaju nego i prema BiH. Još do jučer to je bilo toliko nezamislivo da bi se sasvim sigurno javno postavilo pitanje je li čovjek šenuo. Tako možda i danas misli Kosor, Josipović ne. On se potrudio onjušiti što se događa preko Une i Dinare i s dva spektakularna posjeta BiH i zatvorenim krugom isprika za ratne zločine učinio točno ono što je trebalo.

Kosor je učinila točno ono što nije trebalo. Osuđujući Josipovićeve isprike i otvaranje prema BiH vratila je hrvatsku politiku na Tuđmanove grane i sada lako možeš zamisliti optužbe na račun službenog Zagreba. Bili ste u BiH devedesetih kada nije trebalo, a sada kada treba – nigdje vas nema.