U posljednje vrijeme u tu se skupinu počinje uklapati i Jamajka, gdje su bande, koje su se najprije bavile sitnim kriminalom, umeđuvremenu postale produžena ruka vlasti s kontrolom nad ulicom iglasovima, a time i sigurnosti, ali 'prvaci u narko-dealu' i dalje se kriju na 'latino-kontinentu.

Kolumbija je u ovogodišnjem izvještaju State Departmenta o globalnoj trgovini narkoticima, izdvojena kao glavni primjer uspjeha u borbi protiv narkotika - za razliku od susjede joj Venezuele, a pohvalnicu je 'uhvatio' i Meksiko. No riječ je tek o prividnu uspjehu, tim više što te zemlje prakticiraju 'narkodemokraciju' ili defektnu demokraciju.

Termin su prvi počeli koristiti američki dužnosnici, a što on znači u slučaju Kolumbije – objašnjava profesorica Fakulteta političkih znanosti Lidija Kos Stanišić: 'Naime, svi izvaninstitucionalni akteri koji utječu na defektnost kolumbijske demokracije financirani su novcem od narkotika, a ujedno je i glavni institucionalni (ustavni) akter država Kolumbija primatelj znatnih sredstava namijenjenih borbi protiv narkoindustrije.'

U sličnoj je situaciji i Meksiko, čiji vrlo moćni narkokarteli iz dana u dan stvaraju sve više problema, na drugom kraju svijeta – Afganistan, ali Kolumbija uvjerljivo drži prvo mjesto.

KOLUMBIJA – 'RODONAČELNICA ŽANRA'

Zemlja je to gdje država, odnosno vlada praktički nema kontrolu nad najmanje trećinom teritorija zbog brojnih paravojski i gerilskih grupa koje služe kao ispomoć ili zaštitarske službe narkodilerima. 'Vlada je na ulice izvela vojsku da bi mogla kontrolirati stanje', kaže profesorica Kos Stanišić. Međutim, paramilitarne grupe rastu uz pomoć vojske i uspjele su postati nacionalni pokret, koji se financira novcem od prodaje droga.

Drogom se bavi najpoznatija i najjača ljevičarska gerilska organizacija - Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), koja sebe smatra 'narodnom vojskom' i broji oko 18 tisuća ljudi koji kontroliraju oko 35 do 40 posto zemlje. S vladom se za prevlast nad oko 10 posto kolumbijskog teritorija izborila i Nacionalna vojska oslobođenja (ELN), desničarska organizacija koja se također bavi drogom.

Kos Stanišić podsjeća i da je '1994. Ernesto Samper postao predsjednik unatoč optužbama da je tijekom kampanje primao novčane priloge teške šest milijuna dolara od jednog kartela'. No zanimljivost je da su ljudi tamo ili ucijenjeni uzeti novac ili apsolutno fascinirani životom koje vode pripadnici narkokartela', ističe Kos Stanišić i dodaje da 'osim toga, sav novac ima određenu povezanost s drogom, jer dolazi ili od nje ili za borbu protiv nje'.

Naime, krajem 2000. godine, SAD je započeo s primjenom Plana Kolumbija, teškog oko 1,8 milijardi dolara pomoći u borbi protiv droge, a koja se uglavnom svela na zaprašivanje polja koke, a nedavno je prekinuta. Osim Kolumbiji, Amerika se našla pomagati i Peruu, Ekvadoru i Boliviji, sve u ime rata protiv droge, ali u međuvremenu – nova iznimno problematična točka postao je Meksiko.

MEKSIKO – EROZIJA AUTORITETA DRŽAVE

Ta je zemlja u 90-im godinama prošlog stoljeća kad su kokainski kraljevi dolazili iz 'kolumbijske loze', bila samo jedna od nekoliko ruta kojih je droga stizala u SAD.

U međuvremenu, meksički karteli stekli su reputaciju najmoćnijih i najlukavijih preprodavača droge na američkom kontinentu, a sve se više uspinju i stepenicama internacionalne trgovine.

U Meksiku se kolumbijski kokain pojavio oko 1980, kad je već imao razrađenu mrežu za distribuciju opijuma, heroina i marihuane, a sve to je pridonijelo ubrzanom proširenju ponude. Pogotovo nakon što su meksički karteli izgradili vrlo sofisticirane laboratorije za preradu lišća koke u Peruu što je omogućilo direktan put do Meksika i u SAD.

'Ipak, postoje određene razlike u odnosu na Kolumbiju', ističe profesorica Kos Stanišić, 'naime, u Meksiku, iako tamo vlada erozija autoriteta države, nema gerilskih i desničarskih organizacija kao u Kolumbiji, iako i u Meksiku postoje svojevrsne zaštitarske snage.

Poznata je i okrutnost meksičkih kartela, čiji zločini pune novinske stupce, kao i kako ga neki nazivaju 'grad strave' Ciudad Juarez. Kos Stanišić pak podsjeća da je SAD u borbi protiv droge novčano 'pritekao' u pomoć i Meksiku, i to s više od 1,3 milijarde dolara pomoći u tri godine u sklopu inicijative Merida.

JALOVA POSLA

Međutim, sav taj novac nije polučio uspjeh kakav se traži, iako se prividno tako čini. Naime, 'uništite jednu grupu na jednom području, ona se u nekom drugom obliku pojavi negdje drugdje, a osim toga i tu vlada zakon tržišta, jer sve dok ima potražnje, bit će i ponude i bez rješavanja prvog dijela problema, teško će biti stati na kraj cijeloj toj priči', upozorava Kos Stanišić.

Potražnja je u SAD-u ogromna i uglavnom pripada meksičkim kartelima, a europsko tržište raste i još uvijek je manje rizično pa u njemu dobru priliku vide kolumbijski karteli, preko čijeg je teritorija ranije išao kompletan promet, dok danas glavnu 'izvoznu' luku na Pacifičkoj obali predstavlja Peru.

BOLIVIJA I PERU – NEKA DRUGA PRIČA

Produkcija počinje otkupom lišća koke od poljoprivrednika u Boliviji i Peruu, koje se zatim prerađuje u kokain i distribuira kroz maloprodaju direktno na ulice. 'Međutim, ne smije se zaboraviti da je u te dvije zemlje uzgoj koke legalan te da spada u tradiciju naroda s Anda, koji najnormalnije žvaču lišće koke i od njega rade čaj, a druga je stvar što to može dovesti do povećane mogućnosti zlouporabe', ističe profesorica Kos Stanišić. U međuvremenu, glavni koridor za kokain zbog svog je položaja postala Zapadna Afrika

AFGANISTAN – VLADAVINA 'GOSPODARA RATA'

Problem vlasti 'umočenih' u biznis s drogom muči i Afganistan, koji je 2009. proizveo više od 90 posto opijuma koji se koristi za dobivanje heroina. S jedne strane, talibani su prvo polja maka uništavali, a zatim shvatili da bi se od oporezivanja njegove prodaje mogli financirati.

No sve se zapravo razgranalo zahvaljujući američkom marionetskom režimu pod vodstvom Hamida Karzaija, čiji je brat Ahmed jedan od glavnih 'gospodara rata', duboko upetljan u narko poslove iako to niječe. Međutim, mnogi često ističu da kontrola droga u Afganistanu neće riješiti probleme te zemlje, ali i da bez toga, tamo nikad neće biti mira.