Robert Matanić, koji je prema optužnici okupio zločinačku skupinu, osuđen je na 33 godine. Zbog pomaganja u ubojstvu njegov bratić Luka Matanić i zajednički prijatelj Amir Mafalani dobili su po 16 godina zatvora.

Neposredni izvršitelj Željko Milovanović, optužen da je aktivirao eksplozivnu napravu koja je raznijela Pukanića, u odsustvu je osuđen na 40 godina, dok je Bojan Gudurić dobio 30–godišnju zatvorsku kaznu jer je iz zasjede trebao pucati u Pukanića ukoliko eksploziv zataji.

Slobodan Đurović osuđen je na 15 godina zbog optužbi na poticanje za ubojstvo, a uz to bio je spona između izvršitelja i nepoznatog naručitelja koji je za ubojstvo platio 1,5 milijuna eura.

Roberta Matanića, Bojana Gudurića i Željka Milovanovića sud je osudio za teško ubojstvo, Luku Matanića i Amira Mafalanija za pomaganje u teškom ubojstvu, a Slobodana Đurovića za poticanje na ubojstvo iz koristoljublja.

Sva šestorica također su osuđena za udruživanje za počinjenje kaznenih djela.

U obrazloženju presude sutkinja Kršul promijenila je činjenični opis optužnice te navela kako nije utvrđeno postojanje zločinačke organizacije od strane Sretena Jocića kao naručitelja te da to nije potkrijepljeno nikakvim dokazima.

Prema stavu suda okrivljenici su djela za koja se terete počinili u sklopu zločinačke grupe, što je pravno gledano manjeg stupnja zločinačkog udruživanja, pa i u tome treba tražiti razloge za ne izricanje maksimalne kazne zatvora svima kako je to USKOK u završnoj riječi tražio.

Uz naručitelja za sud su ostali nejasni i motivi zbog kojih je ubojstvo naručeno. Motivi onih koji su ovo kazneno djelo počinili su jasni - to je koristoljublje. 

'Jasno je da naručitelj postoji, a kad ima njega ima i motiva. Moguće je da je povod za ubojstvo Ive Pukanića bilo njegovo pisanje, ali to nije utvrđeno. Jasno je da je naručitelj ubojstva imao iznimne osobne razloge jer je bio voljan za ubojstvo platiti 1,5 milijuna eura', kazala je sutkinja Ivana Kršul

Obrazlažući presudu sutkinja je navela kako je ovo bio kazneni predmet u kojem brojni svjedoci, a ni optuženici nisu govorili istinu, odnosno govorili su je kad je to njima pasalo.

Za Amira Mafalanija, koji je potkraj suđenja napravio zaokeret u svojoj obrani kazavši da je sve policiji prijavio na vrijeme, rekla je da je riječ o tipičnom proračunatom, manipulatorskom – informatorskom postupanju.

'Policajcu Šipušiću Mafalani je proračunato selektirao informacije. Dokaz da je manipulator je činjenica da je tek na kraju sudskog postupka iznio saznanja koja je prijavio Šipušiću', istaknula je Kršul.

Osuđenicima sud je kao otegotnu okolnost uzeo način počinjenja kaznenog djela (eksplozija u centru grada) čime je bio ugrožen život brojnih drugih slučajnih prolaznika te činjenicu da su svi otprije osuđivani zbog raznih kriminalnih djela. Olakotna okolnost jedino je uzeta Đuroviću s obzirom da se radi o 'osobi zrelije životne dobi koja nije prije osuđivana'.

Život Ive Pukanića oduzet je za određenu cijenu, a Nike Franjića pod svaku cijenu', zaključila je sutkinja dodajući da je pravo na život temeljno ljudsko pravo.

Šestorica osuđenih presudu su primili bez pokazivanja bilo kakvih emocija, tek je tijekom slušanja obrazloženja Robert Matanić niječno klimao glavom, dok je Bojan Gudurić svoju zabio između koljena.

Uz velike mjere osiguranja presudu je slušalo 50-ak novinara, a sudnici su se našli i Pukanićev otac Mijo i sestra Ankica koja je izrečenu presudu komentirala riječima: 'Užas, kad izađu mogu ponovno počiniti isto!'.