Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Draga Rujana,

molim te da mi pomogneš i kažeš mi u kojem smjeru trebam krenuti, prekinuti s njim ili naći način kako razumjeti sve...Očajna sam i ne znam što da radim.

Imam 22 godine, znam da sam premlada, ali to ne znači da ne znam što je ljubav i da mi ne znači sve na ovom svijetu. Studiram, živim s roditeljima. U vezi sam s dečkom koji me oborio s nogu. Skupa smo godinu dana. Nikada nisam bila ovako zaljubljena i stvarno mi je stalo do njega. Prije njega sam imala također 3 ozbiljne i duge veze, koje su propale zbog laži, nasilja, nerazumijevanja i slično. No to po meni trenutno nije toliko bitno.

Prije par dana sam imala "ozbiljan" razgovor s dečkom. Pitala sam ga što nije u redu, a on je rekao da mu smeta što se "tokom dana uhvati kako razmišlja o tome treba li mi sada poslati poruku ili mi se javiti i kako ga to užasno nervira, guši i sputava". Meni do toga nije stalo, javljanje konstantno - nismo na kolodvoru pa da treba čekirati svoju kartu svako toliko, a to sam mu i rekla. Zatim je rekao - mene je strah da je tebi više stalo do mene nego meni do tebe. Naime, prije par mjeseci sam mu rekla da ga volim, na što je on samo šutio.

Iduće je bilo "ja se veselim danima kada mogu ostat sam kući navečer da ne izađem s tobom nego imam vremena za sebe i što mogu biti sam bez tebe". Rekla sam mu da je to u redu i da ja trebam vremena za sebe, da nismo dva priljepka koji se moraju viđati svaki dan i čuti 100 puta u danu.

Nabrojao je još brojne sitnice (sve sitnice koje je čini mi se spomenuo kako bi našao razlog za prekid ili nešto slično) kojih je toliko da mislim da ne bi stale u mail. On zamisli sebi u glavi nešto sto je problem, i onda se ljuti na imaginarnu situaciju.

Ovo nije prvi put da ima ovakve potrebe, emocije, ne znam ni sama kako to sve nazvati. Napravio je ovo prvi put, prešla sam preko toga, drugi put, prešla sam preko toga, treći pa četvrti. Pomalo me umara ova "bipolarnost". Većinu vremena sve bude super, najdivniji momak na svijetu koji mi otvara vrata automobila, budi me doručkom, drži za ruku pod stolom i u društvu s njegovim prijateljima (znam da su sitnice ali puno mi znače), a onda se dogodi da na momente pukne, ponaša se kao da sam mu dosadila.

Znam da sam dobra cura, nema ispada ljubomore, seks je savršen i njemu i meni. Uvijek sam tu za njega, izlazi normalno s društvom, kaže da me nikad ne bi prevario i ja mu vjerujem. Super se slažemo, humor, interesi, hobiji. SVE!. Ali onda se dogode ovi momenti.

Upoznali smo se davno u klubu i od tada smo se počeli družiti i izlaziti. Kratko smo se viđali kada je on morao otputovati na par mjeseci. Nastavili smo vezu, no on je u međuvremenu završio u stranoj zemlji s drugom djevojkom. To me slomilo, jer mi je tada isto rekao kako on nije za monogamne veze jer uvijek netko bude povrijeđen.

Nismo pričali sve dok se nije vratio kući za par mjeseci, a onda smo se opet počeli viđati, nastavili vezu i rekli da ćemo fijasko na putovanju ostaviti iza sebe sve dok se opet ne ponovi. Rekao je da želi pravu i ozbiljnu vezu, bez da viđamo druge ljude. I danas tvrdi da mu nije u interesu viđati druge ljude.

Otišao je za vikend s prijateljima na put i rekao da će isključiti mobitel kako bi se odmorio od svega.

Boli me srce, ne znam u čemu sam pogriješila, tužna sam jer ne znam kako popraviti situaciju. Uvijek sam bila jaka osoba koja nije dala da se itko igra s mojim emocijama, sve do sada kada sam se zaljubila do ušiju.

Što da radim, molim te pomozi mi. Očajna sam. Ne znam kako dalje.

Imam velikih problema s roditeljima, nedostaje mi ljubavi i katkad se pitam ima li smisla nastavljati dalje u životu bez ljubavi. Nisam nikad digla ruku na samu sebe, ali me plaši i sama pomisao što mi se sve to mota po glavi. Glupa sam znam. Ali mi valjda treba samo dobar savjet i otvaranje očiju.

Lonely


Draga Lonely,Kao prvo, da se odmah razumijemo: ne živiš život bez ljubavi, to je barem jasno. Ne znam za tvoje roditelje, to si nekako previše uzgredno spomenula iako mi se čini da bi moglo biti ključno za cijelu ovu priču što nisi dobila dovoljno (ili na neki drugi način - neki roditelji ljubav pokazuju na način koji nam nije očit kada smo jako mladi) roditeljske ljubavi, jer kasnije se čovjek pretvori u pravu crnu rupu pa je teško tu nedobivenu ljubav nadoknaditi, što je upravo ono što ti se sada događa.Na žalost, znam kako je to imati osjećaj da će te svi koje voliš ostaviti i da ne postoji ništa što tu možeš učiniti što te čini samo još više opsesivnom i to onda u vezi može izgledati tako da zoveš, zivkaš i izjavljuješ ljubav puno češće nego što je to možda drugome ugodno. Naime, ljudima poput nas 100 puta ne bi bilo previše, dok nekome tko je, uvjetno rečeno, “stabilniji”, to može biti naporno. Naporno u smislu da onda ima upravo ovaj osjećaj nedostatnosti pa osjeća da bi i on trebao u istoj mjeri uzvratiti, odnosno činiti to istim intenzitetom, iako mu to nije, recimo to tako – prirođeno.

A upravo to mislim da se između vas događa – koliko god da ti tvrdiš da si mu rekla da ne očekuješ da se on javlja kao da je na kolodvoru – ako se ti javljaš njemu “svakih pet minuta”, on će – ako te voli, a meni se čini da te voli – imati osjećaj obaveze da se ponaša tako isto, iako nema dubinsku nema potrebu da to čini na isti način i istim intenzitetom kao ti, pa zato ima osjećaj da je tebi više stalo do njega nego njemu do tebe, itd…. Kužiš?

Onda ti to sve lijepo kaže, a ti od straha da te on u stvari želi nogirati vjerojatno još više intenziviraš – naime, ljubav se može izraziti na stotine načina istim riječima. Sudeći po intenzitetu već i ovog emaila, rekla bih da je tvoje “volim te” bilo u “volimtedokrajasvijetainazadnemoguživjetibeztebeakotebenebudenekanebudenimenetisisvjetlomogživotajabukamogokasvenasvijetubihučinilazatebeiboljetijedatiosjećašisto!” kategoriji, a to se, vjeruj mi, jako jasno razlikuje od čisto informativnog “volim te” koje spada u “jatevolimatikakohoćešalimoralasamtitorećipakudpuklodapukloibašmebriga” kategoriju.

To je često tako s dvadeset i dvije godine – poslije shvatiš da ništa nije i ne može biti zauvijek, da ne možeš kontrolirati niti ljude niti odnose s njima, odnosno, samo se možeš truditi da budeš dobra i poštena osoba i/ili partnerica, što naravno nije garancija ni da ćeš biti voljena cijeli život niti da ti se nikada ništa ružno neće dogoditi, ali garancije ionako ne postoje. Ni za što. Osim za činjenicu da ćemo svi jednog dana umrijeti, što je nešto što nema nikakvog smisla niti zazivati niti prijetiti time niti požurivati! Prema tome, ostavi svoje suicidalne tendencije tamo gdje i spadaju – u dječjoj sobi. Konačno, ljudi se rastaju, umiru, a drugi ljudi to prežive, vjeruj mi. Malo je u tvom pismu previše drame u odnosu na situaciju, koja je realno - više nego dobra.

Moraš se naučiti malo opustiti, vjerovati čovjeku i ne dihati mu tako stalno za ovratnik, jer pretpostavljam da nije puno stariji od tebe i u tom je smislu vrlo pošten, iskren i odrastao za jednog tako mladog dečka. Sigurna sam i da se zna povremeno nalaziti pod pritiskom svojih vršnjaka koji vrlo vjerojatno nemaju stalne cure, a pogotovo se sigurno (ako i imaju kome) ne javljaju curama s “vikenda s dečkima”.

Skužila sam da i neki prijatelji mog dragog misle da je moje nazivanje na vikend-ribičiju vid kontrole pa sam smanjila doživljaj, unatoč tome što nas dvoje možemo blebetati o svemu i svačemu pa čak i o mamcima za ribe, dok oni uživaju u odmaranju od obitelji. Pa eto, da ne ispadne zadnji papučar, ja se “limitiram” na dva puta dnevno :). Ali kad se zaboravim navečer odjaviti, na primjer, eto poruke od njega!

Moraš prihvatiti da nekim ljudima treba više, dok drugima treba manje prostora i vremena za sebe – što prijateljima, na primjer, vrlo spremno toleriramo – a to nije automatski znak da je to vrijeme provedeno na neki drugi način - oduzimanje nečega partneru/ici.

To ćeš najvjerojatnije ionako shvatiti s godinama, ali bolje bi bilo da počneš što prije, jer nisu svi ljudi jednako trpeljivi kao ovaj moj koji je sa mnom sad već preko dva desetljeća, unatoč tome što sam u tvojim godinama definitivno bila ne samo potrebita već i dosadna kao priljepak.