Iako u doba dok sam proživljavao svoje srednjoškolske i studentske dane, opterećen klasičnim tinejdžerskim nesigurnostima i dvojbama, nisam to vrijeme doživljavao kao nešto posebno, kako dan kada sam maturirao, a posebno dan kada sam diplomirao ostaju sve više u prošlosti, tako sam sve skloniji na to razdoblje gledati kao na iznimno sretno razdoblje života. Prirodno je to, kako stariš, tako nostalgija postaje neodvojivi dio tvoga bića, a još k tome one ružne stvari blijede, a lijepe u sjećanju rastu i bubre pa se često zatekneš s dosta nerealnom, svjetlucavom i blještavom slikom o vlastitoj prošlosti. Je, da, sve je bilo savršeno, sto posto. Jedna od stvari koja me je tada opterećivala, a danas mi djeluje smiješno na onaj simpatičan način jest briga oko toga gdje ću se ići družiti i ljubiti s curom. To, naravno, nije bio samo moj problem, dijelili su ga svi, u većoj ili manjoj mjeri.

Većina nas živjela je s roditeljima, aute nismo posjedovali, kino je previše skupo i ljeti se takvim stvarima nismo opterećivali jer parkova i skrovitih klupica barem ima koliko voliš, ali čim bi malo zahladilo, kafići su se nametali kao jedini logičan izbor. Za cijenu dvije kave moglo se satima sjediti i ljubakati i pritom uopće ne biti svjestan zgroženih ili, u boljem slučaju, samo iziritiranih pogleda ostalih gostiju.

Je, da, sada to djeluje simpatično i čak pomalo romantično, ali nije uvijek bilo ugodno i znao sam da me neki konobari ne vole i nisam uvijek imao za kavu i bilo je scena ovakvih i onakvih, ali sada kada sam prerastao taj vid kavanske zabave (što ne znači da se ne ljubim u kafićima, znači da ne odlazim u kafiće da bih se ljubio u njima), gledam na neke nove klince kojima je to očito jedino rješenje s mješavinom razumijevanja i zavisti (što ja više nisam tako mlad, je li) i dođe mi čak da im dam ključeve stana pa neka se druže, ali to niti bi bilo moralno niti sam ja baš toliki altruist, ali da volim zamišljati da jesam, to je istina.

Gdje i kako

Kafići su javna mjesta pa o izmjenjivanju nježnosti u njima vrijede ista pravila kao i o izmjenjivanju nježnosti na javnim mjestima generalno. Ili barem slična. No teško je razmišljati o pravilima kada hormoni divljaju i kada se mali, zadimljeni kafić čini kao jedino sigurno utočište, kada u svijesti dvoje mladih i nabrijanih on može predstavljati i više od bračnog kreveta sa svilenom posteljinom i zrcalom na stropu, idealno mjesto za zadovoljavanje požude.

Nije loše odabrati kafiće koji nisu popularni i koji nisu na uobičajenim kavanskim rutama i ulicama u kojima se ugostiteljski objekti tiskaju jedan do drugoga. Mali kafići su primjereniji od velikih, a postojanje separea (pa ako su oni još pozicionirani tako da pružaju zadovoljavajuću dozu intime, sklonjeni od pogleda ostalih gostiju) čini mali kafić savršenim izborom. Jasna je stvar da su mračnija mjesta bolja od onih svijetlih i općenito bi se sva mudrost u izboru kafića u kojem se kanite prepustiti čarima svog partnera bila u tome da je mjesto što manje izloženo pogledima, što diskretnije, što skrivenije. Osim ako niste ekshibicionist.

Kako i koliko

Čak i ako ste sami u kafiću jer je konobar baš otrčao po cigarete budući da ste vas dvoje jedini gosti pa je njegov rezon da i ako pobjegnete bez da platite nije velika šteta, neke granice valja unaprijed odrediti. Koliko god možda ideja o nekom ozbiljnom žnjaranju na javnome mjestu nekome bila privlačna, treba imati u vidu da nije baš svaki putnik namjernik od tolerantnije sorte pa bi svakako intimnije dijelove tijela valjalo zadržati odjevenima. Kako bih izbjegao da zvučim kao djevojački vodič s kraja devetnaestog stoljeća, to bih jednostavnije mogao reći ovako – ono što inače ne pokazujete na ulici, nemojte pokazivati ni u kafiću. I točka. U mojem liberalnom svijetu ne bi bilo neprihvatljivo da ljudi hodaju goli po ulici, ako ih je baš volja, ali nekako mi se čini da mnogi ne razmišljaju tako, a s druge strane, ne poznajem baš mnogo pojedinaca koji bi se odlučili na takvo što.

Ćudoređe  i ekshibicionizam na stranu, zbilja nema potrebe za dijeljenjem vlastite intime sa slučajnim posjetiteljima kafića. Iako vama možda nije neugodno, njima lako može biti. Ima nježnih dušica.

Okej, ljubljenje (s time da nije na odmet podsjetiti da bi svakako valjalo eliminirati auditivnu komponentu, popularno 'cmakanje', vjerujte, to ništa ne znači) i poneki skriveni, diskretni dodir vjerojatno će tolerirati baš svatko. Čak i kada se ljubljenje intenzivira i postane više nalik predigri seksualnog odnosa nego usputnom ljubakanju para koji je već oguglao na međusobne čari i dalje se može zadržati ona prijeko potrebna razina dostojanstva. Ako primijetite da se žamor u kafiću stišao, da su svi prestali pričati i onda shvatite da gledaju baš vas, vjerojatno je vrijeme da se saberete.

Nema žurbe, još ste mladi i obavit ćete sve što treba, danas ili sutra ne čini preveliku razliku. A ako ste baš toliko loše sreće da ni vama ni partnerici roditelji nikada nigdje ne putuju i da nijedno od vas nema prijatelje kojima roditelji negdje putuju i da vas ne pozivaju na tulume gdje biste se mogli pohvatati u sobi za kapute onda se možete nadati da ćete sresti nekog altruista koji će vam ponuditi ključeve svog iznajmljenog stana. Ili jednostavno pričekajte da opet zatopli.