Nakon što je u Hrvatskoj proslavljen Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nakon što se počeo krpati zagrebački asfalt i nakon što je utihnulo kninsko urlanje 'Ubiiiii Srbinaaaaa!', čini se kao da je došao pravi trenutak za postaviti sljedeće pitanje: kako to da u Hrvatskoj nema praznika kojim bi se slavile Istina, Jednakost, Ljubav, Pravda, Solidarnost, Sloboda ili neka druga univerzalna vrijednost? Zašto u Republici Hrvatskoj ne postoji Dan Istine, Dan Slobode, Dan Čovjekoljublja, Dan Jednakosti ili bilo kakav sličan praznik? Zašto u Republici Hrvatskoj nema čak ni Dan Republike?

No Hrvatska u svemu tome doista nije izuzetak u odnosu na druge države iliti domovine svijeta. Nigdje ili skoro nigdje ne slave se kao državni praznici Dan Istine, Dan Ljubavi, Dan Pravde, Dan Slobode, Dan Jednakosti, Dan Bratstva ili bilo koja druga univerzalna i humanistička vrijednost, nego se uvijek slave ove ili one pobjede, ujedinjenja, neovisnosti, državnosti i slično. Slave se uvijek partikularne, nacionalne vrijednosti koje u najvelikodušnijoj interpretaciji vrijede za četiri milijuna ljudi u slučaju Hrvatske, ili tristo i dvadeset milijuna ljudi u slučaju SAD-a, ali nikako ne mogu biti vrijednosti čovječanstva, svih ljudi na svijetu, jer se, između ostaloga i u najboljem slučaju, slavi uvijek pola istine, pola priče, pola slobode i pola pravde. Ljudima s polovičnom etikom te polovice i više su nego dovoljne.

Tako je primjerice poznati američki Dan zahvalnosti, koji se slavi svakog četvrtog četvrtka u studenom, utemeljen na legendi o tome kako su prvim doseljenicima u Sjevernu Ameriku koji su pobjegli iz Europe zbog vjerskih progona prvu zimu pomogli preživjeti domoroci iz plemena Wampanoag. U tome se naročito istaknuo Squanto, koji je europske doseljenike, velike kršćanske puritance učio kako loviti i baviti se poljoprivredom u Novom svijetu te su stoga 1621. svi zajedno prvi put sjeli za stol kako bi proslavili dobru žetvu i tako je nastao Thanksgiving. Onda su ti europski kršćani i njihovi potomci, puni zahvalnosti, izvršili genocid nad američkim Indijancima, oteli im svu zemlju, opljačkali ih, zatrli im kulturu itd. Povjesničari se danas spore oko toga kad je doista proslavljen prvi Thanksgiving u Sjevernoj Americi te koliko istine ima u priči o plemenitom Squantu i plemenu Wampanoag, ali nikakvog spora nema oko toga da je SAD utemeljen ne samo na genocidu nad Indijancima, koje se prvo otjeralo s teritorija na kojim su stoljećima živjeli, a onda sustavno istrijebilo, nego i na ropskom radu ljudi otetih u Africi i dovedenih u Ameriku.

Praznik posvećen komemoriranju genocida nad Indijancima ili ropstva Afroamerikanaca naravno da ne postoji, jer bi to imalo veze s Istinom i Pravdom, onim univerzalnim vrijednostima koje u okviru nacionalnih uvijek smetaju i uvijek podsjećaju da simboličko predsjedničko pomilovanje jedne purice nikako ne može vratiti u život sve one poklane i raseljene u ime Domovine. A i tko bi htio u krugu obitelji žderati ukusno pripremljenu puretinu ako je to u povodu američkog genocida nad domorodačkim stanovništvom tog kontinenta? Fakat ne bi šmekalo.

Biti čovjek uvijek je mnogo teže nego biti tek Hrvat, Amerikanac, Francuz, Srbin, pa čak i kada ti maternji jezik poručuje da su to kategorije koje se pišu s velikim početnim slovom, dok je za čovjeka dovoljno malo. A teže je jer svatko kome je stalo od Istine, Pravde, Solidarnosti, Slobode i sličnih vrijednosti mora prije ili kasnije doći u sukob s Državom ili Domovinom, pojavama čiji su dometi u pravilu mnogo uži, niži i ograničeniji, i koje vječno teže da svakog svojeg građanina svedu baš na tu mjeru. Univerzalne su vrijednosti uvijek u sukobu s nacionalnim ili državnim vrijednostima, jer Domovina zna tražiti od ljudi da u njezino ime lažu, pljačkaju i ubijaju, što Istina ili Sloboda nikad ne traže.

Paradoksalno, da bi neka Država ili Domovina bila vrijedna toga da se čovjek za nju bori, ona treba biti takva da će joj univerzalne vrijednosti biti važnije od nacionalnih. Edward Snowden nije, na sreću, ni prvi ni posljednji primjer čovjeka koji je pokazao da je formalna veleizdaja vrhunski čin domoljublja, daleko veći od bilo kojeg metenja nacionalnog smeća pod tepih, daleko značajniji od bilo kojeg nacionalnog interesa, jer je utemeljen u univerzalnim vrijednostima poput Istine, Pravde i Slobode. Zato i jest od političke klase SAD-a proglašen najgorim ološem, zato i jest od milijuna ljudi diljem svijeta shvaćen kao pravi heroj. Jer čim te neki predsjednik, premijer ili njihovi medijski psi krvožednici proglašavaju izdajnikom, odmah znaš da si napravio nešto dobro, nešto ljudski. Odmah znaš da si izabrao čovječanstvo, a ne Domovinu. Odmah znaš da si čovjek, što je mnogo više nego biti samo Amerikanac. Ili Hrvat.

Na kraju filma 'Sedam' Davida Finchera Morgan Freeman kaže: 'Ernest Hemingway jednom je napisao da je svijet dobro mjesto za koje se vrijedi boriti. Slažem se s drugim dijelom.' Kada je riječ o Hrvatskoj, i ja se slažem s drugim dijelom što me vodi prema još jednom Hemingwayevu citatu: 'Nema ništa plemenito u superiornosti nad drugim čovjekom; prava plemenitost postiže se kad si superiorniji u odnosu na svoje bivše ja.'

Prevedeno na hrvatski: nema ništa plemenito u tome što je Hrvatska pobijedila Srbiju i što je Hrvatska superiornija u odnosu na Srbiju. Pobogu, Srbija od svih mogućih država svijeta, kako je to nizak kriterij! Samo bi jednom Hrvatu moglo pasti na pamet da se uspoređuje sa Srbijom! Čovjeku ne bi.

Prava plemenitost Hrvatske bi se pokazala ako Hrvatska postane superiornija u odnosu na prijašnje verzije sebe, uključujući i onu verziju koja je pobijedila Srbiju. Ili sam ja nepopravljivi optimist ili imam nerealna očekivanja od Hrvatske, ali od svoje Domovine kao građanin očekujem da su joj važnije univerzalne od nacionalnih vrijednosti i da joj ključna referentna točka ne bude država koja je u proteklih četvrt stoljeća uništavala živote svojih susjeda kao i što je, baš zbog toga, uništila samu sebe. Vikati 'Ubij Srbina' ili 'Za dom spremni' nije samo ustaški, to je istovremeno i četnički, velikosrpski. Ali nikako i nikada nije – čovječno.

Ako pak Hrvatska ne želi ništa više nego biti superiornija Srbiji, onda je jedino što čovjek u vezi Hrvatske može izabrati to da bude veleizdajnik.