Novi britanski premijer David Cameron prošao je dug i trnovit put do fotelje u Downing Streetu 10, britanskoj najpoznatijoj adresi, u koju je konačno zasjeo u srijedu nakon što je dan prije Gordon Brown priznao poraz na izborima
Iako na izborima nije ostvario apsolutnu pobjedu nego je morao slagati koaliciju dolazak u Downing Streetu 10 nakon 13 godina vlasti laburista nedvojbena je pobjeda za Camerona i njegovu stranku. Na izborima je učinio nešto što tri njegova prethodnika ne čelu Konzervativne stranke nisu – pobijedio je. Sa svega 43 godine starosti postao je najmlađi britanski premijer još od 1812. i Lorda Liverpoola, ali je svega nekoliko mjeseci mlađi nego je bio Tony Blair u trenutku dolaska na istu dužnost. Konzervativnu stranku, na čijem je čelu od 2005, uspio je reformirati i modernu stranku desnoga centra. Camerona se promatra kao mladog i modernog čovjeka čija zadaća je bila privući mlađe glasače u konzervativni tor.
Zadaća koja ga sada čeka neće biti nimalo laka. Rupa u britanskim javnim financijama na vrhu je njegova popisa. U sljedećih šest mjeseci, Cameron će morati poduzeti radikalno rezanje javne potrošnje kakvo ta zemlja nije vidjela desetljećima. Ono što zabrinjava javnost jest to što nijedan od triju premijerskih kandidata u kampanji nije govorio koliko će duboka ta rezanja biti. Morat će također riješiti i pitanje rata u Afganistanu iz kojega se sve više Britanaca vraća kući u kovčezima, a sve probleme će morati rješavati kao prvi premijer od 1945. u koaliciji s drugom strankom – liberalnim demokratima.
Kako će surađivati s Nicom Cleggom, šefom liberalnih demokrata i čovjekom kojega jedva poznaje, trenutačno je najzanimljivije pitanje britanske politike. Britanski liberalni demokrati nisu poput njemačkih i japanskih stranaka s desne strane političkog spektra pa će biti zanimljivo kako će usuglašavati mišljenja, posebno po pitanju Europske unije o kojoj zastupaju dijametralno suprotna stajališta.
Cameron je već Cleggu izašao ususret kad ga je nagovarao na koaliciju obećavši mu izmjenu izbornog sustava. Upravo pristup prema liberalnim demokratima pokazao je svu različitost Camerona od uobičajene slike torijevaca u javnosti.
U trenutku kad je postalo jasno da moraju koalirati da bi se uspeli na vlast, svaki drugi konzervativac bi gledao kako da to obavi uz što manje ustupaka dok je Cameron prigrlio liberalne demokrate otvorenih ruku. Zbog toga se već našao na udaru desnog krila svoje stranke koji ga optužuju da je liberalnima previše dao. Smatra se da će mjesto ministra za Europu biti ključno za balast među dvjema strankama.
Osim problema u vlastitoj stranci Cameron se suočava i s problemom imidža snoba i bogataškog sina. Komentatori mu zamjeraju da se nije povezao s javnošću kao što je to napravio Tony Blair 1997. kada je doveo laburiste na vlast. Neki ga kritiziraju da je plastičan bahat i previše nastupa kao glasnogovornik što je nekad i bio, a ne kao vođa. Stajališta u britanskom tisku suprotstavljena su oko toga kako će eksperiment s liberalnim demokratima funkcionirati. Neki smatraju da će ovako imati veću slobodu donositi teške odluke, a drugi smatraju da će upravo koalicija smetati u njihovu donošenju.
Cameron je medijima otvorio i vrata svog privatnog života. Javnost je bila potresena kada je u veljači 2009. progovorio o smrti svog trećeg sina Ivana, rođena s teškim oblikom epilepsije i cerebralne paralize. David je sa suprugom Samanthom imao troje djece, no najstariji Ivan, rođen 2002, bolovao je od cerebralne paralize i teškog oblika epilepsije, umro je u veljači 2009. Nancy, rođena 2004. i Elwen (2006) trebali bi dobiti brata ili sestru u rujnu. Zbog osobne tragedije, javnost će biti suosjećajna s njim u početku te mu sigurno pružiti priliku da uspije.