Prošloga tjedna navršilo se 63 godine otkako su švicarski inženjer Jacques Piccard i poručnik američke mornarice Don Walsh stigli tamo gdje nitko do tada nije. Do najdublje točke na Zemlji, Challenger Deep u Marijanskoj brazdi u zapadnom Pacifiku, na dubini od 10.911 metara. A malo je nedostajalo da se to ne dogodi
Bio je to 23. siječnja 1960. godine u 13.06 sati kada je batiskaf Trieste u vlasništvu američke mornarice stigao do dubine koju ljudsko oko nikad nije vidjelo. A samo nekoliko sati ranije povijest nije trebala biti ispisana. I to u nekoliko navrata prije zarona. Noć uoči planiranog spuštanja na dno mora Jacques Piccard ušao je u sobu Giuseppea Buona, glavnog mehaničara, i upitao ga trebaju li zaroniti.
'Nikad to neću zaboraviti. Bilo je dva ujutro kad je Jacques ušao u moju sobu, sjeo na krevet i upitao me mislim li da trebamo zaroniti. Pitao sam ga zašto, a on je odgovorio da 'stvari nisu savršene'. Vrijeme je bilo loše, valovi su bili veliki. Bilo je preopasno', ispričao je Buono. Don Walsh je bio za zaron. Međutim u samu zoru, kada su se našli na palubi Triestea, Walsh nije bio siguran. Piccard je zabilježio da uvjeti nisu povoljni, valovi su bili visoki osam metara. Kada se Walsh popeo na palubu, i on se počeo pitati treba li krenuti u pustolovinu života.
vezane vijesti
'Što ti misliš, Jacques?' upitao je Piccarda nakon što je obavio sva testiranja sustava, a on mu je odgovorio: 'Zaranjamo.' Ono što će saznati tek poslije izrona je da se istovremeno na razaraču USS Lewis, brodu u njihovoj pratnji, odvijala prava drama. Iz mornaričkog laboratorija za elektroniku u San Diegu stigla je poruka: 'Otkažite ronjenje. Vratite se kući.'
Odbijanje zapovijedi iz San Diega
Voditelj projekta Andy Rechnitzer vidio je poruku, ali nije žurio s odgovorom. Javio se tek kada je Trieste bio na šest kilometara dubine. Bila je to odluka koja je mu je umalo uništila karijeru.
Iako će prvi dolazak čovjeka na površinu Mjeseca devet godina kasnije biti praćen u svjetskim medijima iz minute u minutu, sa zaronom u Marijansku brazdu nije bilo tako premda se vijest o povijesnom uspjehu našla na naslovnicama svjetskih medija. Kod nas je bilo bitno drugačije. Listajući novine iz tog vremena, spuštanje na dno Pacifika zabilježeno je tek sporadično sa sedam, osam dana zakašnjenja u obliku kratke agencijske vijesti. Naslovnicama su dominirali sukob u Alžiru, Titov posjet afričkom kontinentu...
Trieste su dizajnirali i konstruirali Jacques Piccard i njegov otac Auguste, čuveni znanstvenik i fizičar. Sagrađen je u Italiji, a Američki ured za pomorska istraživanja (ONR) otkupio ga je od njih 1958. Nakon što je iz Mediterana otpremljen u San Diego u Kaliforniji, proveden je niz ispitivanja. Trieste je postao dio projekta Nekton koji je američka mornarica provodila u luci Apra, u Tihom oceanu, u blizini Guama, a zaron batiskafom u Challenger Deep bio je zadnji dio projekta. Za zapovjednika je postavljen Walsh, kojem je to bilo prvi put da je postao šef nekog plovila u mornarici.
Nakon što je u zoru 23. siječnja 1960. pala odluka da se krene u morske dubine, batiskaf je zaronio u 8 sati i 23 minute. Izašavši iz bučnog površinskog sloja, jedina komunikacija iz čelične kugle bio im je UQC podvodni telefon koji su na površini imali razarač USS Lewis i tegljač USS Wandank. Na dubini od 713 metara, Piccard je izvijestio da su u prostoru vječne tame.
Snažan udar, muk i pogrešna dubina
Tri kilometra ispod površine mora zabilježili su malo curenje, ali kako su se spuštali, ono je nestajalo, da bi novo zabilježili na 5486 metara, a dotok vode se povećavao kako su išli dublje. Međutim ubrzo je i to prestalo. Na 5532 metra zabilježili su da su prešli rekord koji su Piccard i Rechnitzer s Triesteom postavili 15. studenog 1959. te prelazak rekordne dubine od 7031 metar koji su sami postavili samo 15 dana prije. Približavajući se dubini od 9875 metara, osjetili su snažan udar.
'Kugla se zaljuljala kao da smo na kopnu i prolazimo kroz blag potres', ispričao je Walsh. Čekali su nekoliko sekundi da vide hoće li se nešto dogoditi, a kako nije, isključili su instrumente i podvodni telefon da bi bolje čuli. I dalje se nije događalo ništa. Pogledali su se u oči, slegnuli ramenima i bez rasprave nastavili sa zaronom. U 13 sati i šest minuta stigli su na dubinu od 11.430 metara, koliko je pokazivao dubinomjer. Kasnije će se pokazati da nije bio ispravno kalibriran, ali i da to nije najdublja točka u Marijanskoj brazdi. Prava dubina do koje su došli bila je 10.911 metara.
Bez ikakvih očekivanja da će ga čuti, Walsh je pritisnuo tipku svog UQC telefona: 'Pittsburgh, Pittsburgh, ovdje Trieste, mi smo na dnu Challenger Deepa.' Pittsburgh je bio komunikacijski pozivni znak USS Wandanka. Na njihovo iznenađenje, nakon trideset sekundi stigao je odgovor: 'Trieste, Trieste, ovo je Pittsburgh.' Piccard i Walsh mogli su čuti uzbuđenje u glasu Walshova pomoćnika, poručnika Larryja Shumakera, na Wandanku. Bili su u maloj i vlažnoj kugli više od pet sati te s unutarnjom temperaturom od oko sedam stupnjeva Celzija. Jedina hrana koju su imali sa sobom bile su čokoladice pa su navalili na njih.
Prije odlaska s dna, na kojem su se zadržali oko dvadeset minuta, rukovali su se i, po uzoru na alpiniste kad osvoje planinski vrh, istaknuli švicarsku i američku zastavu. Svoju malu ceremoniju ovjekovječili su postavljenom fiksnom kamerom. Za povratak na površinu trebalo im je tri sata i 27 minuta. Bilo je 16 sati i 56 minuta kada su cvokoćući zubima izašli iz batiskafa.
Za pionirski pothvat tadašnji američki predsjednik Dwight D. Eisenhower dodijelio je Walshu i Shumakeru mornaričke medalje, a Piccard i Rechnitzer dobili su civilne nagrade. Podmornica Deepsea Challenger Jamesa Camerona stigla je 2012. godine do 10.907 metara. Njihov rekordan zaron ostao je netaknut sve do travnja 2019. godine, kada je podmornica Limiting Factor Victora Vescova u Challenger Deepu stigla na 10.928 metara dubine.
