Jedan od njih je 55-godišnji Sarajlija Mile Mrvalj. Prije rata bio je scenograf u sarajevskom kazalištu. Imao je sve - suprugu, dobru plaću, kuću, prijatelje. No onda stiže rat, supruga ga napušta jer ne želi ostati u gradu na koji svake sekunde padaju granate. Mile u njemu ostaje jer ne želi napustiti majku koja umire od karcinoma. Nakon smrti majke pridružuje se u obrani grada. Poslije rata kreće u vlastiti biznis - otvara galeriju za, kako ju je nazvao, avangardne umjetnike. No, cijela priča ubrzo kreće nizbrdo.

'Ušao sam u privatni posao, podignuo sam kredit, nisam ga mogao vraćati. Stan je bio pod hipotekom i izgubio sam ga. Onda sam došao u Zagreb, jer sam se razočarao u Sarajevo, koje više nije grad poznat po svojoj multikulturalnosti. Sarajevo je, nažalost, postalo sinonim za kriminal i za sve ono što ne valja. A to nisu vode u kojima znam plivati', počeo je svoju priču Mile.

Najviše ga je, kaže, boljelo to što se osjećao kao stranac u svom gradu, samo zato što je Hrvat po nacionalnosti. Prije četiri godine put ga je doveo u Zagreb. 'Znao sam otprije da u Zagrebu postoje prihvatilišta, da ljudi skupljaju boce kako bi od toga preživjeli. Rekao sam si - hajde, idemo za početak to pa kako je svima tako je i meni', nastavio je priču Mile, koji je prve mjesece u Zagrebu spavao po ruševinama i napuštenim garažama.

Prije godinu i pol saznao je za humanitarni projekt Ulične svjetiljke, prijavio se na isti i postao ulični prodavač ovog časopisa. 'Zahvaljujući tome mogu plaćati jednu malu sobicu u potkrovlju plus režije. Nije neki komfor, ali je puno bolje', priznaje nam.

Sobu i režije mjesečno plaća 800 kuna. Mjesečno zna zaraditi i do 1500 kuna, no kako su Ulične svjetiljke časopis koji izlazi jednom u dva mjeseca, ta zarada nije uvijek ista. Odnosno, drugi mjesec zarada od prodaje časopisa puno je manja pa ostatak kompenzira skupljanjem boca i uređivanjem tuđih vrtova. Dnevno na cesti stoji po šest sati. Najčešći kupci su mladi ljudi, mnogi od njih ostave mu i više od 8 kuna, kolika je cijena časopisa.

'Ne osjećam prijezir, jer sam po prirodi elokventna, otvorena i spontana osoba koju ljudi vole. To je veliko bogatstvo koje imam', pohvalio nam se gospon Mrvalj. Nažalost, ima i onih koji mu u prolazu dobace ružnu riječ, na što on odgovara smiješkom i porukom - Bog te blagoslovio. Žute minute pojedinaca ga ne muče, no muči ga lijenost i neorganiziranost državnih i gradskih institucija.

'Recimo, da bih bio u prihvatilištu Crvenog križa u Kosnici, moraš imati uputnicu Centra. Da bi to dobio, moraš imati osobnu iskaznicu. Ako imaš osobnu, onda je logično da imaš prebivalište i što će ti onda prihvatilište', ističe Mile, koji smatra da na ovaj način Centri za socijalnu skrb svjesno tjeraju beskućnike da traže fiktivne adrese na kojima ne žive, kako bi ostvarili osnovna prava.

Vrlo često ih se, kaže, ucjenjuje za veliki novac od strane stanodavca, koji ih ne prijavljuje, jer nemaju osobnu. Drugim riječima, stanodavci zarađuju na crno. Jedini krivac za to su, kaže naš sugovornik, Centri za socijalnu skrb, koji se ne drže Zakona: 'A Zakon kaže da Centri za socijalnu skrb moraju prijaviti beskućnika koji nema nikakve uvjete, na adresu Centara, kako bi ljudi dobili osobnu iskaznicu i ostvarili svoja prava. Niti jedan Centar ne želi provoditi to što nalaže Zakon'.

Mile je to osjetio na svojoj koži. U Centru za socijalnu skrb na Črnomercu rečeno mu je da oni to fizički ne mogu provesti. Sa socijalnim radnikom iz humanitarne udruge Dom nade tražio je i pismeni odgovor od Centra, no ni četiri mjeseca nakon što je zahtjev poslan, odgovora nema. Želim biti čovjek, želim negdje postojati. Kako da to postignem, kad mi, unatoč Zakonu u kojemu je to navedeno crno na bijelo, centri ne žele pomoći, žali se Mile:

Nema ni zdravstvenu zaštitu, ni pravo na burzu rada niti pravo glasa. Inače, prekršaj za neposjedovanje osobne je 3000 kuna. Mile je ispričao i nemili događaj uoči Međunarodnog dana beskućnika 10. listopada, kada im Grad Zagreb nije odobrio postavljanje štanda na Trgu bana Jelačića, jer su u to vrijeme bili Dani meda: 'Što je najtužnije, nakon 15 dana Cvjetni trg je dobio 20 štandova udruga za zaštitu životinja i kućnih ljubimaca. A mi nismo dobili jedan dan, u jednog godini, ni jedan sat. Mene nema pravo pregledati ni veterinar, a te pse ima'.

Unatoč svim preprekama, Mile ne gubi nadu. Za sebe kaže da je beskompromisan kad su u pitanju ljudska prava. Dok ga fizička snaga bude držala, borit će se. Iako živi u neimaštini, sudjeluje u brojnim volonterskim projektima. Završio je školu primijenjenih umjetnosti, bavi se pisanjem, slikanjem, fotografiranjem, a kroz razne projekte nastoji senzibilizirati srednjoškolce za problem beskućnika. Uskoro mu izdaju knjigu, a za dva mjeseca imat će i izložbu svojih fotografija. No tu ne želi stati. Pun je ideja i planova, u koje želi uključiti i ostale beskućnike Grada Zagreba.

'U Gradu Zagrebu postoje na tisuće napuštenih prostora u vlasništvu grada. Kada bi nam dali jedan mali prostor, makar na koncesiju, otvorili bi male manufakture. Primjerice, polovni stroj za proizvodnju briketa stoji 2 tisuće kuna, a od briketa se može dobro živjeti. Zašto mi ne možemo imati malo skupljalište starog papira? Samo da nam gospodin Bandić kaže - evo ti ovaj prostor. Ne tražimo ništa više', poručuje Mile, koji vjeruje u bolje sutra, a na pitanje gdje se vidi za pet godina, odgovara.

'Za pet godina vidim se u životu dostojnim čovjeka. Moj život je obilježio ovaj period od 4-5 godina. Zbog toga ću cijeli život posvetiti borbi za bolji život beskućnika. Kad naučiš praštati i na svaku riječ, makar i onu ružnu, reći - Bog te blagoslovio, onda si jak', poruka je našeg sugovornika, koji je uvjeren da će iz ove, kako kaže, utakmice izaći kao pobjednik: 'Znam da ću na kraju pobijediti. Ja sam veliki igrač za velike utakmice. Ovo je finale finala, i u tom superfinalu ću pobijediti. Zašto? Zato što se borim samo za jednu stvar - da budem čovjek i na to imam pravo'.