'Nisam ubio svoju djevojku Martinu. Nisam, nisam, sto puta nisam! Volim je i čekam da mi se vrati, gdje god bila. Danima su me u policiji uvjeravali da sam ubojica, a onda sam im rekao da ću sebe ubiti. Tek tada su odustali i smjestili me na psihijatriju. Cijela Hrvatska sada misli da sam ubojica, a ja čak ni u ratu nikog nisam ubio. Ne mogu više ovako živjeti. Nemojte me više slikati i neka me svi puste na miru', izjavio je Saša Leskovčanin na Laništu, gdje su ga dočekali Martinin brat Boris, bivša supruga i prijatelji.

Imao je desnu ruku zamotanu u zavoj, no kaže da ta ozljeda nema veze sa samoozljeđivanjem u policijskim prostorijama, nego da se opekao na ispušnu cijev motora par dana ranije.

Inače, Leskovčanina je dočekala bivša supruga koja mu je donijela cipele s obzirom na to da se dovezao u bolničkim papučama.

Stan nestale Martine i njezinog brata Borisa Horvata još uvijek je zapečaćen. Protuprovalna vrata nedavno su ugrađena i oko okna se još vide tragovi zidarskih radova. Na pitanje o tepihu koji nedostaje iz stana, Leskovčanin ima spreman odgovor:

'To je čupavi bijelo-crni tepih dimenzija metar puta dva. U njega se ne može zamotati čovjek, ma kako sitan bio. Naš zec ga je uništio zubima, a i fotelja je bila u rasulu, pa sam ih te subote kad je Martina nestala iznio u prizemlje zgrade. Tepih sam kanio ionako baciti, ali fotelju sam trebao dati prijatelju Joži da je tapecira. No, netko je pokupio i odnio i tepih i fotelju. Valjda sakupljači otpada', rekao je Leskovčanin.

Ispričao je i da se umjesto Martine javio na telefon: 'Muškarac s druge strane rekao je da je iz Novog Sada. Kasnije sam pitao Martinu tko je to, a ona je rekla da joj je to stari prijatelj. Često je lagala. Sada tek čujem da je u veljači bila u Rotterdamu, u Francuskoj, Srbiji. Spominje se i Švicarska, a meni je rekla da ide mami u Vukovar. I prijateljice su mi lagale da je u Vukovaru, a i ti, Borise', obratio se Leskovčanin Martininu bratu.