Ima jedna stvar na kojoj Francuzima zavidi čitav svijet, a nije sir - medijska promidžba intelektualaca. Naslovnice magazina ili prve strane novina, TV rasprave ili najbolje pozicije u knjižarskim izlozima bez problema zauzimaju javni mislioci svih mentalnih boja, od notornog prokapitalističkog liberala Bernarda Henry-Levyja do radikalnog ljevičara Alaina Badioua. Što reći, intelektualno-politički aktivizam Sartreovog tipa još uvijek diše punim plućima. Znaju to i francuski aspiranti za Elizejsku palaču. Svi predsjednički kandidati moraju imati barem jednu knjigu iza sebe žele li biti shvaćeni ozbiljno
Možda se francuskim političkim liderima mogu spočitavati loša retorika, nesnalaženje u ekonomiji ili supruge koje ne znaju pjevati, ali jedno moraju svladati – pisani francuski. Redom svi francuski predsjednici i kandidati od Charlesa de Gaullea do danas objavili su barem jednu knjigu prije ili za vrijeme mandata. Memoari se ne računaju. To je za penzionirane Amerikance.
The Economist ponovno analizira literarnu političku situaciju u Francuskoj, baš kao što je učinio i pred pet godina ususret predsjedničkim izborima. Situacija očekivana – serija novih naslova pretendenata na vlast. Francois Hollande, socijalistički kandidat s najviše šansi, izbacio je knjigu 'Francuski san', u stopu ga slijedi Segolene Royal s naslovom 'Pismo svima koji su rezignirani i ozlojeđeni te žele rješenja'. Centrist Francois Bayrou već se okitio bibliografijom od preko 12 ukoričenih djela i dvije biografije Henryja IV, a sada pak uveseljava Francuze holivudski apokaliptičnim djelom '2012: Stanje uzbune'.
Desnica se trsi pokazati jednako pismenom. Dominique de Villepin u svoj CV, osim kofera punih para koje je ilegalno uzimao od afričkih vođa za Chiracovu kampanju (ukupno 20 milijuna dolara) i zbog kojih mu državni tužitelj ne da mira, može upisati nebrojene ukoričene zbirke pjesama, a pozabavio se historiografski i Napoleonovom vladavinom. Sada pak servira javnosti djelce 'Naša stara zemlja - budnički poziv da ponovno povežemo Francusku s njenom sudbinom'. Sarkozy, čini se, nije bio inspiriran ovoga ljeta. Ništa najavljeno, no valjda još živi na valovima slave koju je izazvala njegova knjiga 'Svjedočanstvo' iz 2006. Uradak je bio toliko popularan da se prodavao i na glazbenim policama trgovina Virgin Music. Tadašnji izdavač XO Editions objavio je kako je rasprodana čitava prva tiraža od 130.000 primjeraka, te da su već započeli s drugom od 120.000. No nemojmo prebrzo otpisati Sarka. Naime, čovjek nije imao vremena za klepanje rečenica jer ga, navodno, Carla Bruni tjera da čita klasike. Trač je lansirao pisac Franz-Olivier Giesbert koji se nedavno susreo s predsjednikom u četiri oka i primijetio kako se ovaj rasipa citatima Sartrea, Prousta, Camusa, Maupassanta, Corneillea i Racinea.
Sarkozyjevo 'Svjedočanstvo' od prije pet godina pokušalo je dijagnosticirati tadašnje francusko društvo. Opis bolesti: Francuzi su 'radno sramežljivi', presumorni i antiamerički. Sadašnji predsjednik je, dakako, istaknuo sebe kao idealni protuotrov.
Izdavali su i ostali igrači poput socijalista Jacka Langa ili Dominiquea Strauss-Kahna. Ovaj potonji bi se pak mogao baciti na nekakvu apologiju i detaljan opis nedavnog seksualnog susreta s njujorškom sobaricom. Mjesto uz najnoviji album Lady Gage i Red Hot Chilli Peppersa mu je zagarantirano.
Ne računajući tekućeg predsjednika, iznimka je jedino Jacques Chirac. Nevjerojatno, ali objavio je samo pet knjiga, uključujući diplomski rad o razvoju luke u New Orleansu. Kako se samo usudio, znajući da preuzima štafetu od Mitteranda koji ih je naštancao preko dvadeset?
Naravno, političko raspisivanje daleko je od vremena De Gaullea koji je za sobom ostavio pozamašan opus i tako odredio literarna očekivanja nacije od svih aspiranata na predsjedničku funkciju. Danas su navedena djela sredstvo marketinga i dodatnih medijskih minuta. Bez obzira na to, Francuzi i dalje čitaju političke knjige, njih čak 36 posto, prema anketi iz 2006. I dok se lomimo između toga da im budemo zavidni ili ih smatramo naivnima, riječ intelektualac u Francuskoj još uvijek zrači otmjenošću i elitizmom. Kod Anglosaksonaca, baš kao i kod nas, eventualno ćemo ju upotrijebiti da nekome kažemo kako je - ambiciozno glup.