Očito je kako su ugovori između Vlade i MOL-a, osobito onaj vezan uz izdvajanje trenutno neprofitabilnog plinskog biznisa, rađeni na netransparentan način, a je li pritom bilo i nezakonitih radnji, to neka utvrde 'institucije pravne države'. Nije puno transparentnije bilo ni farbanje tunela na hrvatskim autocestama, no i o tome 'institucije pravne države' još nisu rekle svoj pravorijek, pa je rano za neke konačne zaključke. Transparentnošću se nisu vodili ni menadžeri Podravke kad su, tko zna s kojim motivima, prebacivali dionice toga prehrambenog diva s jednoga računa na drugi, pa na neki treći, pretačući pritom novac potreban za njihovo pokriće 'iz šupljega u prazno'. No i tu ćemo morati pričekati da 'institucije...' odrade svoj posao, prije nego nam bude jasnije tko je tu sve pio i tko će na kraju platiti račun.

Sve u svemu, čini se da s tom famoznom trasparentnošću - tom čudnom stranom riječi koju jedva da je itko i pokušavao suvislo prevesti na hrvatski - stvari u nas stoje slično kao i s poštenjem: što se o njoj više priča, to je manje ima. Valjda smo se zato na njen antipod - netransparentnost - već toliko navikli da nam se ona čini prirodnim stanjem stvari.

No nade ima! Zasigurno će i ta novootkrivena neman (jer tko je do prije koju godinu uopće i znao da postoji ta netransparentnost, ili kako se već zove) naprosto iščeznuti s ovih prostora kad uđemo u Europsku uniju. Kao što će nestati i kriza, jer tamo nas čeka više od 3 milijarde eura koje samo treba pokupiti i pokriti ove naše nesretne proračunske rupe, koje, eto, ni nesretni 'harač' ne uspijeva sanirati. Treba samo stisnuti zube i pričekati još tih godinu-dvije. Usput će Vlada, dakako, izvršiti još neke sitnije prilagodbe i završiti započete reforme, kroz hitnu saborsku proceduru provući još te preostale zakone iz europskog paketa, malo poraditi na 'nultom stupnju tolerancije na korupciju', i to bi bilo to!

Nije, onda, čudo što s tolikom pozornošću pratimo sve te vijesti o našemu putu u Europu. I koliko je poglavlja otvoreno, a koliko privremeno zatvoreno, i kad će više taj Brammertz biti zadovoljan, i gdje su više ti nesretni topnički dnevnici, i kad će se više ti Slovenci prestati nadmudrivati s nama.

No dok mi sve to skupa tako 'pozorno' pratimo, a na otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja gledamo kao na usputnu gnjavažu koju treba obaviti, rijetko se tko uopće sjetio pitati: a o čemu mi to tamo uopće pregovaramo?!

Znamo, doduše, koliko je tih pregovaračkih poglavlja i kako se zovu. Znaju to barem oni koji žele znati i koje to zanima. No koji su naši, a koji eventualni zahtjevi Europske unije, osim onoga općenitoga - da prihvatimo pravnu stečevinu iste - e, to već ima status 'top secret' - strogo povjerljive tajne. Možda zvuči pretjerano, no u nekim pregovaračkim poglavljima to je i 'crno na bijelo' (u čl. 4) određeno. Ne samo da o otvorenim poglavljima ne znamo da li se uopće o ičemu pregovara, izuzev sporadičnih vijesti o tome da, navodno, tražimo neka izuzeća, već ni u onim zatvorenim poglavljima ne znamo je li išta, i što, dogovoreno. O svemu tome u Hrvatskoj oni koji bi htjeli znati, poput skupine nevladinih udruga - ne mogu doznati; oni koji nešto znaju, kako iz vlasti tako i iz oporbe - šute; a oni koji bi trebali znati, jer ih se najizravnije tiče - ne znaju, valjda, niti kome bi se mogli obratiti da nešto doznaju.

I tako, umjesto u Saboru usvojene Komunikacijske strategije približavanja građanima Europe i pregovaračkoga procesa, u Hrvatskoj se provodi jedna sasvim druga 'strategija': vladajući šute jer, navodno, 'odavanjem aduta' ne žele oslabiti svoje 'pregovaračke pozicije' prema Europi; oporba po tom pitanju ništa ne traži jer joj se, valjda, to pitanje ne čini važnim, a i sama je, preko Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, u tu netransparentnost uvučena; mediji ništa ne pitaju, jer i bez tih 'dosadnih' birokratskih tema imaju dovoljno drugih priča za svoj crno-žuti svijet. A građane i opet - nitko ništa i ne pita.

I tako imamo što imamo: pregovori teku već pune četiri godine, a mi o njima još uvijek ne znamo skoro ništa. Autobus je odavno krenuo, a mi, 'zaboravljeni putnici' ostali smo na stanici.

A nije baš sasvim svejedno hoće li, primjerice, hrvatska poljoprivreda dobiti neko vrijeme za prilagodbu europskim standardima, i tražimo li to uopće? Hoćemo li i kako dugo moći zadržati nultu stopu PDV-a na pojedine proizvode? Hoćemo li i kada smjeti konkurirati na europskome tržištu rada i hoće li radnici s istoka Europe nesmetano dolaziti k nama? Hoćemo li bar neko vrijeme od kupnje moći sačuvati obradivu zemlju i pitku vodu? Jer, neki su to prije nas uspjeli, poput Poljske i Mađarske, koje poljoprivredna zemljišta ne moraju prodavati strancima prvih 10-ak godina članstva, ili Malte, koja je u pregovorima izborila čak 77 izuzeća - od kojih neka i trajno.

A da stvari ne moraju biti baš tako netransparentne, pokazale su nam neke druge zemlje, današnje članice Europske unije, koje su svojim građanima podastirale pregovaračke pozicije. Učinile su to Estonija i Slovačka, pa i Rumunjska, na koju smo naviknuti gledati svisoka. Ili, da ne idemo dalje - susjedna nam Slovenija, koja ne samo da je u potpunosti objavila svoja pregovaračka stajališta, nego ih je i posebno predstavljala zainteresiranim skupinama.

No možda naprosto u tim zemljama građani nemaju tako neograničeno povjerenje u pregovaračke sposobnosti svojih vlasti kao što to, kako se čini, imamo mi u Hrvatskoj.