Društvene mreže u kontekstu današnjeg kapitalističkog društva savršena su platforma za komodifikaciju ljudskog života. Ljudska intima postala je roba kojom se trguje i koja se može masno naplatiti. No jedno je kad formirana, punoljetna osoba odluči svoj privatni život staviti na 'izvol'te' i tako zarađivati, a nešto sasvim drugo kad eksponiranje vlastitog djeteta svekolikoj javnosti postane glavni izvor zarade.

Tzv. obiteljski vlogging (family vlogging), podžanr vloga (video + blog) na YouTubeu, nije baš novi fenomen. Prva globalno poznata 'YouTube obitelj', The Shaytards, počela je svakodnevno dokumentirati obiteljski život 2008. godine. Jednostavna formula - roditelji, djeca i njihova svakodnevnica - u kratko vrijeme privukla je pet milijuna pretplatnika na taj kanal. Zbog rastuće popularnosti ove vrste vloga u prošlom desetljeću sve više roditelja počelo je objavljivati videa svoje djece.

Globalne franšize

Neki od njih već su dobro uhodani influenceri koji tako žele kapitalizirati simpatičnost svoje djece, a većina to vjerojatno radi iz puke dokolice. Ono što je danas globalno poznati Kids Diana Show, šesti kanal s najviše pretplatnika na YouTubeu, njih 107 milijuna, i s milijardama pregleda, počelo je 2015. godine kao obično dokumentiranje svakodnevnih aktivnosti sestre i brata dok su još bili bebe. Diana i Roma danas su najveće dječje zvijezde YouTubea, a tvrtka Pocket Watch od njih je napravila globalnu franšizu Love, Diana - The Princess of Play, koja uključuje animiranu seriju, mobilnu videoigru, igračke i druge proizvode. Njihovo obiteljsko carstvo procjenjuje se na više stotina milijuna dolara.

Njihovi roditelji Volodimir i Olena Kidisyuk često ističu da paze na dobrobit svoje djece i kako ih ne prisiljavaju ni na što što oni sami ne žele raditi, kao i to da djeca imaju dovoljno slobodnog vremena izvan snimanja. Nažalost, bilo je primjera vrlo loših praksi vlogera koji djecu pred kamerama maltretiraju ne bi li zaradili koji pregled više, poput Jordan Cheyenne, koja se kasnije za to javno ispričala, i obitelji koje su bile generatori brojnih kontroverza, Ace Family i Labrant Family.

Family vlogging i vlogovi s djecom kao glavnim akterima na prvi pogled su potpuno bezazleni. Roditelji uživaju u svakodnevnici s djecom, ne moraju satima biti odsutni zbog posla, tvrtke preko njih oglašavaju svoje proizvode te im zauzvrat nude neku vrstu materijalne naknade, putovanja i ostale ovozemaljske radosti. No što kad hobi i zabava prerastu u svakodnevni rad? I kako djetinjstvo pred kamerom može utjecati na djetetov psihosocijalni razvoj?

Formira im se digitalni identitet bez njihova pitanja

Jednom nogom na zemlji, drugom u digitalnom svijetu, mnogi ljudi danas su izgradili svoj virtualni alter ego, a s njima se počela brisati i granica između stvarnog života i onog ispisanog u nulama i jedinicama. No kako ističu psihologinje Hana Hrpka i Josipa Sivrić, kad je u pitanju uvlačenje djece u digitalni svijet influencera, problematično je to što se njihov digitalni identitet formira bez pitanja kako se oni sami žele predstaviti.

'Adolescentima je važno stvoriti vlastiti identitet, odvojen od roditelja. Tijekom adolescencije eksperimentiraju i otkrivaju kako će sebe i svoj identitet najbolje prikazati u životu, ali i na društvenim mrežama. Događa se da su njihovi roditelji već u ranijoj dobi stvorili njihov digitalni identitet te su gledatelji već formirali mišljenje o njima, što može utjecati na njihov osjećaj individualnosti i samostalnosti', ističu psihologinje te dodaju da u toj dobi djeca imaju veliku potrebu uklopiti se među vršnjake, a to kako ih roditelji prikazuju online može utjecati na njihove odnose s vršnjacima ili neke buduće romantične odnose.

Djeca vlogeri stvorit će sliku o sebi na temelju njihove slike na društvenim mrežama, što može potencijalno dovesti do sniženog samopouzdanja i samopoštovanja te narušene slike o sebi, a to je vrlo rizičan faktor i za neke poremećaje.

Još jedan problem je, kažu, to što se često u vlogovima prikazuju sramotni i neugodni trenutci mlađe djece, poput učenja odlaska na toalet ili raznih tantruma, koji su gledatelju simpatični, ali mogu utjecati na to da se djeca kad odrastu i dobiju priliku vidjeti te snimke osjećaju posramljeno. Pored toga, njihovi vršnjaci mogu ih gledati i komentirati, što ih potencijalno može izložiti bullyingu i cyberbullyingu. Sve to može ostaviti posljedice jer se dijete može osjećati bespomoćno, uzrujano ili izgubiti interes za ono što voli.

Potreba za regulacijom

Kako je istaknula pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, sudjelovanje djece u (family) vloggingu otvara mnoga pitanja zaštite prava djece, poput prava na privatnost, na participaciju, na zaštitu od gospodarskog iskorištavanja i na zaštitu djetetova najboljeg interesa. 'Pravna regulativa u ovom području, uključujući zaštitu od gospodarskog iskorištavanja, nije dovoljna', smatra Pirnat Dragičević.

Prema Zakonu o radu regulirano je sudjelovanje djece u aktivnostima snimanja filmova, oglašavanja, pripremanja i izvođenja umjetničkih, scenskih ili sličnih kulturnih djela te sportskih natjecanja uz naplatu. Ako dijete želi sudjelovati u ovim aktivnostima i pritom zaraditi neki novac, roditelj prvo treba tražiti dozvolu tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi, a dijete može u njima sudjelovati na način i u opsegu koji ne ugrožava njegovo zdravlje, sigurnost, ćudoređe, školovanje ili razvoj.

Međutim, za razliku od naplatnog sudjelovanja djece u gore spomenutim aktivnostima, ističe pravobraniteljica, za postupanje u slučajevima nenaplatnog sudjelovanja djece, u koje područje spada i vlogging, nije propisan nadzor niti obveza ishođenja odobrenja nadležnog tijela.

'Zaštita interesa i dobrobiti djeteta pritom u potpunosti ovise o senzibiliziranosti sudionika i o roditeljskoj spremnosti da zaštiti interese djeteta te smatramo da to nije dovoljno. Nedostaju jasna pravila o sudjelovanju djece u navedenim aktivnostima, kako uz naplatu, tako i bez naplate', upozorava Pirnat Dragičević te dodaje kako su proteklih godina više puta upozoravali nadležna ministarstva, Vladu i Hrvatski sabor na nereguliranost ovog područja dječjih aktivnosti i preporučivali iznalaženje cjelovitog rješenja.

Poslali smo upit i Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike s pitanjem kada i kako namjeravaju regulirati ovo područje dječjih aktivnosti. Iz Ministarstva nam kažu da roditelji imaju prvenstveno pravo skrbiti o djetetu te da se roditeljska skrb temelji na načelu razmjerne i najblaže državne intervencije u obiteljski život, a nadležna tijela dužna su intervenirati samo u slučaju potrebe.

Obiteljski zakon obvezuje roditelje da štite svoje dijete od ponižavajućih postupaka. Roditelji imaju pravo i dužnost zastupati svoje dijete u odnosima prema trećim osobama, i to u stvarima koje se tiču osobnih prava i u stvarima koje se tiču imovinskih prava.

S druge strane općom odredbom članka 132. Obiteljskog zakona propisana je dužnost svake fizičke i pravne osobe da prijavi Hrvatskom zavodu za socijalni rad povredu djetetovih prava, a osobito tjelesno ili mentalno nasilje, spolnu zloupotrebu, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta.

Odmah po primitku bilo koje navedene prijave, Hrvatski zavod za socijalni rad dužan je ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava te o tome onda obavijestiti podnositelja prijave.

Za roditelje vrijede samo preporuke za zaštitu podataka

I u kontekstu zaštite osobnih podataka djece nema posebne regulacije u okvirima društvenih mreža. Iz Agencije za zaštitu osobnih podataka kažu da su za osobne podatke djece odgovorni roditelji do djetetove 18. godine jer prema Obiteljskom zakonu imaju pravo zastupanja djetetovih osobnih i imovinskih prava i interesa. Ipak, Agencija upozorava roditelje na oprez prilikom objave osobnih podataka (fotografija, videa itd.) djece na internetu, odnosno društvenim mrežama te im savjetuje da ne objavljuju fotografije i videa svoje djece jer kada se oni stave na društvene mreže, ne postoji kontrola kako će se koristiti te hoće li se zloupotrijebiti.

Što se pak tiče prikazivanja djetetova lica u medijima, mediji su ti koji su odgovorni prilikom objave osobnih podataka djeteta te trebaju voditi računa o djetetovim interesima, odnosno uzeti u obzir rizike i štete koji mogu nastati objavom njihovih osobnih podataka. Dakle u slučaju da mediji, uz dopuštenje roditelja, objave fotografiju ili video u kojima se prikazuje lice djeteta, ako se situacija okarakterizira kao potencijalno štetna za dijete, sustav će reagirati, ali ako roditelj u istom tom potencijalno štetnom kontekstu sam objavi fotografiju svog djeteta na društvenim mrežama, onda se ne događa ništa.

Francuska pionir digitalne regulacije

Od otkrića Gutenbergova tiskarskog stroja, koji je omogućio kapilarizaciju znanja i u najniže društvene slojeve, najveću prekretnicu u sociokulturnoj evoluciji čovjeka naznačila je pojava interneta, pa s njim i društvenih mreža. Društvo stoljećima sputavano kojekakvim '-izmima' napokon si je dalo oduška i u potpunosti pustilo uzde - slobodna riječ izašla je iz okvira privatnog života. No u posljednje vrijeme vidljivo je da se sve više pokušava regulirati ovu 'platformu slobode', često neuspješno.

Proizvodnja sadržaja na društvenim mrežama u kojem sudjeluju djeca po svojoj medijskoj prirodi funkcionira nešto drugačije nego tradicionalna industrija zabave, zbog čega je teško regulirati ovo područje. Za razliku od tradicionalne industrije zabave, na društvenim mrežama roditelji su odgovorni za sadržaj koji se objavljuje, a obiteljska autonomija u odgoju djece poprilično je imuna na bilo kakve državne intervencije. Uz sve navedeno, tu je činjenica da se većina vlogova u režiji roditelja snima kod kuće, pa se vrlo lako može sve zakamuflirati u spontan, nerežiran i zabavan isječak iz svakodnevnice.

I u SAD-u i u Velikoj Britaniji regulirano je sudjelovanje djece uz naplatu u zabavnoj industriji, ali ne i na društvenim mrežama. SAD je dugo godina imao svojih problema s iskorištavanjem djece za rad u Hollywoodu, što je rezultiralo tzv. Cooganovim zakonom koji osigurava pravo djetetu na određeni postotak od zarađene naknade kad postane punoljetno, ali i ograničava dozvoljen broj radnih sati. U Velikoj Britaniji djeca u zabavnoj industriji ne smiju raditi više od šest dana zaredom, a ona između pet i devet godina ne više od dva i pol sata dnevno.

S druge je strane Francuska jedina zemlja koja pokušava regulirati 'digitalni dječji rad'. Prema zakonu donesenom 2020. godine, roditelji koji namjeravaju uključiti djecu mlađu od 16 godina u online sadržaj koji se može okarakterizirati kao rad, a to uključuje vlogging, moraju dobiti dozvolu za to. Djeca imaju pravo zahtijevati od YouTubea da izbriše sadržaj u kojem su snimljeni. Taj digitalni dječji rad u Francuskoj je reguliran jednako kao i dječji modeling i gluma, a djeca sa 16 godina dobivaju pravo na zarađen novac.

Bilo kako bilo, tu je članak 12. Konvencije o pravima djeteta, prema kojem dijete ima pravo izraziti svoje mišljenje, u skladu sa svojom dobi i zrelošću, a odrasli ga trebaju poslušati i ozbiljno razmotriti. No pravobraniteljica za djecu Pirnat Dragičević ističe da čak i kada dijete izrazi želju za sudjelovanjem u vloggingu, roditelji bi trebali ozbiljno razmotriti koje dugoročne posljedice to može imati na njega, njegovu dobrobit i mentalno zdravlje jer svakodnevna izloženost stvaranju sadržaja koji će se objaviti na internetu i svidjeti publici može biti naporna za dijete, stvarati mu nepotreban pritisak i ugrožavati njegovo mentalno zdravlje.