Aleksandar Tijanić je poručio da bi volio da ga srpsko novinarstvo uopće pamti, a želja mu je da ostavi dvije-tri knjige tekstova samo za studente novinarstva - kada žele vidjeti kakav je luđak bio, da uzmu te knjige i pročitaju nekoliko tekstova. 'Ne osjećam se ugodno ni uz jednu vrstu komplimenata, čak ni kada Dobrica Ćosić kaže kako misli da Srbija nije imala većeg novinara od mene. Nije mi ugodno ni kada saberem tko je sve o meni govorio pozitivno, od Teofila Pančića i mnogih ljudi, a sada su s 'druge strane'', rekao je Tijanić u intervjuu NIN-u.

Tijanić je rekao da nikada nije dobio nijednu novinarsku nagradu i da ih ne prima, kao i da 'nema hrabrosti biti kukavica'. 'Ku**im se da ljudi ne bi vidjeli moj strah. I da me zbog tog kukavičluka ne prezru. Zato se pravim hrabar u situacijama koje su luđačke', rekao je Tijanić. On je naveo da nikada nije mogao sanjati o tome da će biti 'neki novinar, a kamoli direktor ili glavni urednik'.

'Htio sam samo pisati i da od toga mogu živjeti', rekao je Tijanić, ističući da nije volio školu, ali da je 'čitao manijački'.

Govorio je i o svojim neprijateljima. 'Popis mojih neprijatelja je - tko je tko u Srbiji od najmoćnijih ljudi. Kako bih preživio te neprijatelje, ja sam morao biti zvonar crkve Notre Dame: ružan, grbav, nikakav. Ali da zvonim vrlo jako i daleko.'

Posljednjih dvanaest godina njegovog rada to nije novinarstvo, rekao je, već borba za glavu.

'Ja duboko prezirem profesiju kojom se bavim, kao i sebe. Novinarstvo, to je sloj robova. Ne znam ni sam što tražim skoro četiri desetljeća u novinarstvu. Kada sve zbrojim, napisao sam tisuće tekstova, ali samo desetak njih mogu izraziti ono što mislim da sam ja. Samo desetak', istaknuo je.

Tijanića će sahraniti u Aleji srpskih velikana.