U dane Obona Japanci će posjetiti grobove svojih najbližih, urediti sama grobna mjesta, donjeti hranu i zapaliti svjetla u papirnim svjetiljkama kako bi se duhovi predaka mogli vratiti u svijet živih i družiti sa njima. Koliko je to bitan običaj pokazuju i različiti nazivi za svijetla koja se pale; za dozivanje duhova i vođenje do njihovih nekadašnjih mjesta boravišta pale se mukaebi svjetla a nakon što Obon prođe pale se okuribi svijetla (otuda ime novijeg poznatog japanskog filma Okuribito odn. Odlasci) kako bi se duhovi sigurno vratili u svoj svijet. Iako se radi o spomenu na mrtve, velika je to prilika za okupljanje šire obitelji, sa članovima koji žive udaljeni jedni od drugih, jer Obon je jedan od najvažnijih japanski godišnjih blagdana koji veliča obitelj i sjećanje na one kojih više nema.

Poput samog budizma i Obon je u Japan došao iz Kine, u legendi o Buddhinom učeniku Mokurenu. Njegova majka je po smrti pala u najdublji dio budističkog pakla, Pretu, gdje duše umrlih pate viseći naglavačke. Mokuren je zamolio samog Buddhu za savijet ne bi li njegova majka boravila dostojno u svijetu mrtvih i odgovor je stigao. Kako se se budistički svećenici povlače svakog ljeta na posebnu vrstu duhovnog pročišćenja Mokuren je morao odraditi njihove svjetovne poslove. Njegov odrađeni posao je primjećena i duh njegove majke je oslobođen. Mokuren je od sreće zaplesao i svake godine na taj dan iznova obnavljao sjećanje na majku. Tokom vremena legenda je postala običaj u kojem su potomci obavezni olakšati posmrtni život svojim precima.

Jedan od običaja vezanih uz Obon je upravo taj Mokurenov ples ili Obon odori, o kojem smo već pisali i u tekstu o para para plesu a radi se ustvari o plesanju u kolu oko pozornice na kojoj nastupaju izvođači tradicionalnih minnyo japanskih pjesama ali i nešto modernijih, enka pjesama, vrlo sličnih našim šlagerima šezdesetih. Obon odori se izvodi u čast preminulih i pravi je poziv na ponovno druženje sa njima, ovaj put u njihovom duhovnom obliku, naglašavajući time da se naši osjećaji prema njima nisu promjenili i da nam sjećanja na njih još uvijek puno znače.

Svakako najimpresivniji običaj Obona je toro nagashi; male papirne svjetiljke postavljaju se na dječje barčice i spuštaju niz rijeke, u jezera ili čak niz obalu mora. Posebno dojmljivo postaje navečer kad se svijetla jasno ističu u tami; ako dodamo tome i tiho pjevanje budističkih svećenika dobivamo zaista posebnu atmosferu. Ovako osvijetljene vodene površine postaju svjetlucave staze za duhove predaka pomažući im pronaći put do živih, makar i na tako kratko vrijeme kao što su tri dana Obona.