Švedska uvozi smeće', čitamo u nevjerici samo nekoliko mjeseci od prosvjeda Jakuševčana, koji ljetos nisu mogli disati od smrdljive (u određenim okolnostima i zapaljive) smjese plinova iz utrobe zagrebačkog deponija. Koliko je krhak hrvatski sustav tobožnjeg 'gospodarenja' otpadom, pokazali su ti goloruki vlasnici okolnih kuća ispriječivši se pred kamionima Čistoće, krcatim otpacima nedužnih Zagrepčana, platiša gradskih poreza, prireza, smećarine i ostalih komunalnih naknada. Vreli asfalt glavnog grada vonjao je gdje god bi stajali prepunjeni kontejneri i kante, sve dok Jakuševčanima odjednom nije potvrđeno da će dobiti naknadu za smanjenu kvalitetu življenja na kojoj se, izgleda, može dobro zaraditi u tom organizacijskom kaosu. Sad ne smrdi.

Osijek, primjerice, ima sreće što u blizini Velike Lončarice ne žive takvi prosvjednici, ali ne i s gradskim vlastima koje deset godina pokušavaju izgraditi regionalni deponij. Jedino brdo u gradskoj okolici nezaustavljivo raste i dostiže zadane okvire. U 2012. godini zato smo saznali da će Grad Osijek i još četiri slavonska grada austrijskom konzorciju morati platiti preko pet milijuna eura (neki kažu i dvostruko više zbog kamata i naknada) za neizgrađeni regionalni Centar za gospodarenje otpadom. Ni drugi gradovi nisu bolji jer nijedan nema regionalne deponije zacrtane prije sedam godina u nacionalnoj Strategiji gospodarenja otpadom.

Kako vrijeme prolazi, sve je teže slušati 'ekoparlaonice' poput aktualne između ministra okoliša i prirode Mihaela Zmajlovića i njegove prethodnice Mirele Holy o novim rokovima za uspostavljanje sustava, zato što znamo da je on već davno trebao biti industrijaliziran s otpadom kao sirovinom i tehnologijama koje proizvode energiju ili nove sirovine, na što nas je podsjetila i spomenuta vijest iz Švedske.

Kako se u svom novom resoru snašao bivši gradonačelnik Jastrebarskog Mihael Zmajlović, pitali smo istaknute domaće ekološke aktiviste i stručnjake.

Andrea Štefan i Irma Popović Dujmović iz hrvatskog WWF-a u radu Ministarstva zaštite okoliša i prirode pronašli su i dobre, ali i loše poteze.

Istaknuli su kako je Uprava za zaštitu prirode zaslužna što je UNESCO proglasio Muru, Dravu i Dunav Rezervatom biosfere u Hrvatskoj i Mađarskoj. Također pozitivnim ocjenjuju što je Ministarstvo odbilo zahtjev Hrvatskih voda da kanaliziraju ušće Mure u Dravu i dalo negativno mišljenje o eko studiji za projekt HE Dabar u BiH radi zaštite doline Neretve.

S druge strane, hrvatska podružnica Svjetskog fonda za zaštitu prirode (WWF) smatra zabrinjavajućim smanjenje financiranja i broja radnih mjesta, a povećavanje obaveza Ministarstva uslijed pristupanja EU-u. Osim toga, navodi kako je nije dobro što je ovdje riječ o slabom ministarstvu, budući da je usporen rad i protok informacija na relaciji Ministarstvo – nevladine udruge – europske institucije. Tome u prilog govori i činjenica da udruge nisu uključene u pripremu novog Zakona o zaštiti prirode niti su uključene u izbor prioriteta i izradu operativnih planova za financiranje iz fondova EU-a. Stoga je nevladin sektor primoran reagirati na kraju procesa, kad je teže intervenirati i dati smjernice na vrijeme. Osim toga, novi podzakonski propisi previđaju smanjeni obuhvat procjene utjecaja na prirodu.

Goran Šafarek, biolog i jedan od najaktivnijih kritičara ekološke politike, nema lijepih riječi za okolišnu politiku Vlade.

'Politika Vlade prema okolišu je katastrofalna i ne može se odvojiti od općenite politike Vlade - bez vizije, znanstvenog pokrića i u korist krupnog kapitala. Ovdje ne mislim na sam sektor zaštite okoliša koji je nažalost marginaliziran i pod ogromnim pritiscima, već prije svega na Ministarstvo gospodarstva, koje svime gospodari. Guraju se kratkoročna rješenja koja su dugoročno neodrživa i štetna, ne samo po okoliš, već u konačnici i po same građane: HE Dubrovnik 2 (u sklopu iznimno štetnih Gornjih horizonata), HE Ombla, Plomin C (na ugljen), zastrašujući plan za reguliranje Save, megalomanska golf igrališta u krškom području. Investitori predstavljaju te projekte kao bajke, ne iznoseći štete (kako okolišne, tako i gospodarske). Slučaj HE Lešće dobar je primjer. Nameće se dojam da HEP nastoji pod izlikom krize progurati zastarjele projekte – TE na ugljen i hidroelektrane, umjesto da razvija zelene energije kao drugdje u naprednoj Europi. Hrvatska primarno treba zaštititi vodu kao strateški resurs. Gospodarenje vodama, nažalost, danas je daleko od modernog, kako ono HEP-ovo, tako i ono Hrvatskih voda', kazao je Šafarek.