Stoji to u najnovijem komentaru Glasa Koncila, koji potpisuje urednik Branimir Stanić. Stanić se pita tko će stati u zaštitu dostojanstva tisuća i tisuća odbačenih zametaka u kojima se dogodio život:

'U istinsku i žarku želju parova za djecom, a onda i u ljubav obitelji prema djeci začetoj umjetnom oplodnjom nitko ne sumnja, kao što se ni u kojem trenutku ne smije posumnjati u ljubav i prihvaćanje Crkve prema njima - jer svako je dijete Božji dar i u sebi nosi klicu dostojanstva djeteta Božjeg.'

'Gdje su njihovi trgovi? Gdje su njihovi prosvjednici? Tko će za njih podići glas ako neće Crkva?' pita se Stanić, isto kao što podiže glas za nestale gradove života u kojima je, prema HZZO-u, od 1983. do 2007. godine u Hrvatskoj izvršeno najmanje 736.196 pobačaja.

I kod jednih i kod drugih radi se o životima. Upravo zbog svih njih Crkva neustrašivo prosvjeduje, ne samo u Hrvatskoj, nego u čitavome svijetu. Može li stoga itko dobronamjeran zamjeriti što se na legitimne načine zauzima za sve te živote i njihovo dostojanstvo? Ako su joj na prvome mjestu dostojanstvo i život, kojim joj se onda pravom spočitava bezosjećajnost?

Ono što se u javnom prostoru događalo u vremenu uoči i neposredno nakon donošenja toga zakona zapravo je obrazac po kojem se sustavno u Hrvatskoj nepravedno konstruira slika o Katoličkoj Crkvi kao instituciji koja tobože vlada iz sjene, zastrašuje i nema osjećaja. Pritom se (ne)svjesno ignorira da se snaga Crkve ne očituje u tim konstrukcijama, već u činjenici da Crkvu ne čine samo njezine institucije 'na Kaptolu', već da su njezini članovi stotine tisuća krštenih u Kristu koji zajedno čine daleko slojevitiji, bogatiji, osebujniji i snažniji svijet nego što ga se nastoji prikazati.

Mnogi su Zakon o medicinskoj oplodnji nazivali u različitom smislu 'katoličkim', bilo da je on nastao kao posljedica tobožnjeg 'koketiranja' vlasti s Crkvom ili kao posljedica jačanja ultrakonzervativnih struja u strankama na vlasti. Stav crkvenoga Učiteljstva o umjetnoj oplodnji vrlo je jasan: ona za katolike uopće nije moralno dopustiva. Štoviše, o Prijedlogu zakona o medicinskoj oplodnji, još dok u njemu nije bio sadržan amandman da se postupku mogu podvrgnuti i parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici, Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj vrlo se jasno očitovao ističući da je to 'nedorađen i nedovršen zakonski akt na kojem bi, u svim njegovim sastavnicama, trebalo još dosta poraditi' te da je 'neprihvatljiv na više osnova'. Stoga se nikako ne može govoriti o 'katoličkom zakonu'.

Donošenje Zakona o medicinskoj oplodnji nije prošlo bez izazivanja snažnih emocija. Nije se moglo ostati ravnodušnim pred licima djece začete umjetnom oplodnjom koja su redovito objavljivana na naslovnim stranicama hrvatskih novina. Kako u trenucima dok su roditelji prosvjedovali, a njihova im djeca bila u naručju ili u kolicima, ne biti dirnut tim snažnim slikama?!