Razlike u stavovima prema Iranu izazivaju sve više napetosti u odnosima SAD-a i Izraela koje detaljno analiziraju novinari Financial Timesa koji predviđaju da će splasnuti sukobi među tradicionalno bliskim saveznicima
Završen je Summit o nuklearnoj sigurnosti i terorizmu u Washingtonu, na kojem je 47 zemalja prihvatilo zajedničku izjavu o planu američkog predsjednika Baracka Obame za
'stavljanje pod ključ' stotina tisuća tona nuklearnog goriva za oružje do 2014. Međutim, kako podsjeća Financial Times, u tom probranom društvu šefova država ili vlada nije bilo izraelskog premijera Benjamina Netanyahua; umjesto njega izraelsko je izaslanstvo vodio zamjenik nadležan za nuklearna pitanja Dan Meridor. Do te je odluke došlo nakon što je Netanyahu zaključio da Egipat i Turska kane otvoriti pitanje izraelskog nuklearnog naoružanja kao jednu od glavnih tema summita, doznaje se iz redova izraelskih diplomata.
Analizirajući pozadinu razvoja događaja, novinarski dvojac Financial Timesa – Daniel Dombey i Tobias Buck smatra da se Netanyahuova odluka pokazala duboko simboličnom na jednoj drugoj razini, jer je donesena u trenutku vrlo napetih odnosa između Obamine administracije i izraelske vlade. Napetost je izazvao nastavak židovske kolonizacije arapskog istočnog Jeruzalema koja je postala glavni kamen spoticanja na putu nastavka bliskoistočnog mirovnog procesa. Problemi idu toliko daleko da dok se George Mitchell, posebni američki izaslanik za Bliski istok, priprema za povratak u regiju, američki dužnosnici razmatraju eventualno izdavanje vlastitih smjernica za izraelsko-palestinski mir, a upravo to Izrael očajnički želi izbjeći.
Ono što novinarski dvojac Financial Timesa Dombey-Buck vidi kao korijen problema jest uspon Irana, prema čemu, inače dva međusobno izuzetno odana saveznika, imaju posve različit stav što uzrokuje jačanje tenzija u američko-izraelskoj diplomatskoj krizi. Naime, pitanje Irana ključno je za nacionalne interese i SAD-a i Izraela, s tim da je u slučaju Izraela tu riječ i o pitanju nacionalnog preživljavanja.
Dodatne muke u rješavanju tog problema stvara i oskudna ili, bolje rečeno, nikakva osobna i politička kemija između Obame i Netanyahua, koji se razlikuju i prema političkom stilu i opredjeljenju. Obamu se smatra jednim od najliberalnijih predsjednika posljednjih desetljeća Netanyahu vodi vjerojatno najdesniju koaliciju u izraelskoj povijesti. Iako obojica smatraju da Teheran treba biti zaustavljen u stjecanju nuklearnog naoružanja koje bi destabiliziralo širi Bliski Istok, međutim, razilaze se oko načina kako to učiniti. Grubo rečeno, u središtu američkog gledišta su napori na postizanju izraelsko-palestinskog mira kao ključnog sastojka u izgradnji arapske koalicije nasuprot Iranu dok Izrael smatra da je primirje moguće i održivo tek nakon što svijet riješi prijetnju Teherana pa mirovne pregovore stavlja zapravo potpuno postrance.
Ovisnost Izraela o američkom naoružanju
No što se više usredotočite na prebacivanje svoje težine u tuđe dvorište, manje će zadrške imati drugi da učine isto, izjavio je za FT Daniel Levy, bivši izraelski mirovni pregovarač, a jedan neimenovani zapadni diplomat tom uglednom londonskom listu, objašnjavajući europsku i rusku potporu Obaminom stavu, povjerio je kako svi Izraelu govore da ako je glavna prijetnja u regiji zaista Iran, onda se Izrael ne nalazi na pravom putu prema rješenju. Naime, logika Amerike i njezinih saveznika ide otprilike ovako: obuzdavanje Irana zahtijeva arapsku koaliciju, arapska koalicija zahtijeva izraelsko-palestinski mirovni proces, izraelsko-palestinski mirovni proces zahtijeva izraelsku koncesiju Palestincima, a to zahtijeva zastoj u izgradnji novih naselja u okupiranom istočnom Jeruzalemu.
S druge strane, Financial Times piše i da analitičari bliski izraelskoj vladi smatraju da nema krize u američko-izraelskim odnosima, nego da je ona proizvedena svojevrsnim 'kačenjem' na objavu dogradnje židovskih naselja pa tako Efraim Inbar, direktor Begin-Sadata, centra za strategijske poslove, kaže da to odgovara Obaminoj vanjskoj politici pristupa udaljavanja od demokratskih saveznika i popuštanja antiameričkim diktatorima. Drugi upozoravaju na to da je Izrael postao ovisan o američkom naoružanju i diplomatskoj potpori više nego ikada ranije. Schlomo Brom, analitičar izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti i bivši direktor u odjelu vojno-strategijskog planiranja, podsjeća da se, kada je riječ o percepciji prijetnje Izraelu, u toj zemlji uglavnom smatra da je riječ o Iranu, ali je i vrlo jasno da se Izrael ne može sam boriti protiv nje.
Izraelska demokracija u moru autokracije
To je mišljenje rašireno i među američkim analitičarima, koji kažu da Izrael treba američku asistenciju za bilo kakav učinkovit vojni napad na iranska nuklearna postrojenja, kao i za odgovor na povratne napade koji bi nakon toga sigurno uslijedili. Zbigniew Brzezinski, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, smatra da je zapravo ključno naći rješenje koje će biti dobro za američke nacionalne interese, koje će osigurati Izraelu nedefinirano blagostanje i sigurnost te određenu mjeru istinske pravde za Palestince.
No iako se retorika među saveznicima u posljednje vrijeme zaoštrila, Financial Times, nakon razgovora s diplomatima, zaključuje da će Izrael i SAD u konačnici naći načina da zakrpaju razmirice i razlike te nastave svoje tradicionalno bliske odnose, jer, unatoč svemu, Washington vidi Izrael kao nijednog drugog saveznika i prijateljsku demokraciju u moru autoritarnih država.
Odnosi nisu ograničeni samo na vlade dviju država, a čak i dok diplomatske tenzije rastu, FT podsjeća da nitko u Washingtonu ne dovodi u pitanje američku obvezu prema izraelskoj sigurnosti. Drugim riječima, Obamina administracija nastoji oblikovati politiku u kojoj će moći spojiti obvezu lijevanog željeza prema izraelskoj sigurnosti te kritičan stav prema gradnji naselja u sklopu mirovnog procesa. Dok Iran napreduje u svojim nuklearnim kapacitetima, ta razlika neće samo nestati i pred Netanyhuom i njegovom vladom, kojoj predstoje neugodna vremena.
