'Bez Vas naš grad nikada ne bi bio kulturno središte svijeta', napisao je prije deset godina u pismu Ellen Stewart tadašnji njujorški gradonačelnik Rudolph Giulliani povodom 40. rođendana eksperimentalnog off-teatra La MaMa. Najpoznatiji svjetski off-teatar dobio je tako ne samo potvrdu vlastite važnosti u prepoznavanju glavnoga grada kulture na planetu, već i simboličku potvrdu postojanja nečega što nije dio općeg kulturnog toka i standarda postavljenih u kazališnoj umjetnosti. Vjerojatno negdje čuvši za to, i aktualni je zagrebački gradonačelnik požurio dati svoj obol razumijevanju off-teatra dodijelivši prije nekoliko godina Ellen Stewart Medalju Grada Zagreba zbog njenog doprinosa i zalaganja u razvijanju hrvatske kazališne umjetnosti. No ova njujorčanka nije jedina koja je zaslužila Medalju, jer i naš glavni grad posjeduje svoju off-scenu. Da ne biste bili neupućeni kao naš gradonačelnik, odlučili smo zaviriti u nju i predstaviti vam neke od najplodnijih neinstitucionaliziranih kazališnih udruga i njihovih projekata.

Bacači sjenki
Devedesete godine prošlog stoljeća inaugurirale su civilno društvo i građansku kulturu u Hrvatskoj, što je prvotno značilo okupljanje građana u

neprofitne udruge koje su se bavile uglavnom političkim interesima građana, dok se u prvom desetljeću 21. stoljeća dogodio bum udruga i platformi orijentiranih na društvene probleme i umjetnost. Vjerojatno najproduktivnije od nih, Kultura promjene i Bacači sjenki, iznjedrile su mnoštvo skupina i projekata koji se bave multimedijalnim eksperimentiranjem kako bi preispitali kazališne konvencije i donijeli dah drugačijeg u sumornu (kazališnu) realnost. Osnovani 2001. pod vodstvom Borisa Bakala i Katarine Pejović, Bacači sjenki umjetnička su platforma za interdisciplinirano stvaralaštvo promišljanjem umjetnosti i javnog gradskog prostora kroz različite umjetničke intervencije i projekte. Polazeći od teze da se grad razvija i funkcionira kao i ljudsko biće, prepuno dihotomija kao što su privatno-javno, organizirano-kaotično, pragmatično-iracionalno, promišljeno-nesvjesno, ova skupina kreativaca ostvarila je brojne društveno angažirane projekte koji se bave ovim aspektima (Process in Progress, Čovjek je prostor: Vitić pleše, Bilježenje grada/Bilježenje vremena, Ex-pozicija i dr.).

Kućni teatar Škripzikl & Dada Džihad
S druge strane, brojne teatarske skupine nezainteresirane su za društvenu kritiku i bave se isključivo istraživanjem i izvedbom neverbalnog teatra. Kućni

teatar Škripzikl (osnovao ga je Romano Deutanac 2006.) eksperimentira miješanjem medija i žanrova, pa svoj rad zasniva na grotesknoj pantomimi koju glumci izvode uz glazbu iz vlastite produkcije, zasnovanu na zvukovima pucketanja i škripanja. Njihove predstave vizualna su posveta vodvilju i nijemom filmu s početka 20. stoljeća, dok u narativnom segmentu počivaju na nadrealizmu, znanstvenoj fantastici i crnom humoru. U suradnji s kućnim redateljem Josipom Viskovićem snimili su i nekoliko kratkih filmova/spotova kojima su ušli u konkurenciju Black&White Film Festivala u Portugalu ove godine (Nestajanje).

Dada Džihad Maria Kovača okrenut je propitivanju ideje totalnog teatra, na tragu avangardnih dadaističkih umjetnika. Ovi neo-dadaisti izvode glazbenu pratnju uz projekcije nijemih filmskih klasika (Oklopnjača Potemkin, Metropolis i dr.) neuobičajenim instrumentarijem koji čine elektroničke, analogne i akustične naprave bez intencije puke zamjene originalnog materijala, već s težnjom da ga nadopune u okviru socijalne i društvene angažiranosti projekta, baš kao što je nekada Harms pisao preko kanonskih književnih djela, stvarajući tako novu semantiku, drugačiji pogled na nešto poznato.

Očekivati danas pismo poput Giullianijevog, ako već ne dotaciju, od aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Bandića ili ma kojeg političara, svakoj bi neinstitucionaliziranoj kazališnoj skupini u Hrvatskoj vjerojatno bio tek motiv za neki od performansa ili nadrealističnu predstavu jer, kao što nas uči stvarnost, sve ono što je off i nije izraslo pod toplom državnom paskom ne samo da nije prihvatljivo za predstavljanje Raja na zemlji, već je i potencijalno opasno. Jer što bi rekli turisti i strani izaslanici o Hrvatskoj da kojim slučajem na zadarskim morskim orguljama nalete na nastup Dada Džihada, ili da na Stradunu dožive performans Kućnog teatra Škripzikl? Kome bi uopće bijelo obojena lica koja izvode groteskne performanse i klauniraju se uz neobičnu glazbu iz vlastite produkcije mogla biti iole zanimljiva kad na repertoarima mogu vidjeti tisućitu izvedbu Hamleta?