Nije joj bilo dozvoljeno ni da ga posjećuje u mjesecima njegovog umiranja. Pojavila se na njegovoj sahrani, po nekim izvorima, na traženje prijatelja iz inozemstva. A zatim je bukvalno iščezla iz javnosti. Umjesto bilo kakve službene informacije, kružili su glasovi da je na brutalan način izbačena iz kuće u Užičkoj, u kojoj je s Titom živjela.

Tko bi se nje još sjećao u vrijeme raspada Jugoslavije, ratova devedesetih godina, režima Slobodana Miloševića, koji se i sam nastanio u Užičkoj ulici? U tim smutnim i tragičnim vremenima Jovanka Broz je živjela u izolaciji: bez osobnih dokumenata, zdravstvene zaštite i mirovine. Ali ona je ostala zaboravljena i od svih vlada poslije Slobodana Miloševića, koje su se izjasnile za vladavinu prava, za neprikosnovenost osobnih prava – vlasničkih i političkih. Nitko se, međutim, nije pitao kako je moguće da jedna građanka, usto supruga bivšeg predsjednika Republike, bez optužbe, sudskog procesa i presude može biti jednostavno 'izbrisana'.

Zatim je sadašnja koalicijska vlada, bez ikakvog objašnjenja odnosa svojih prethodnika, počela najavljivati: vraćanje osobne iskaznice, zdravstvene legitimacije, mirovine Jovanke Broz, na koju je ona imala pravo ne samo kao supruga Predsjednika Republike, već i kao borac narodnooslobodilačkog rata. I popravak kuće koja joj je dana 'na uživanje', a prokišnjavala je. Opet tišina: kao da je dirigirana.

Najzad, odsutnost profesionalnog dostojanstva i etike u medijima i medicini. Počeli su se pojavljivati razgovori s njom u kojima je ona govorila o svojoj 'povijesnoj' ulozi. Naglašavano je i njeno etničko porijeklo koje je, valjda, trebalo objasniti njena stradanja. Ubrzo su mediji bili zasuti vijestima da je, u teškom stanju, prebačena u Klinički centar. Liječnici su, grubo narušavajući njenu privatnost, detaljno opisivali bolest i, ne stideći se, govorili o njenoj osobnoj zapuštenosti.

Opet tišina, koju je prekinula medijska 'priprema' njene smrti: agonija, ali prije nje želja da bude sahranjena uz Tita, u Kući cvijeća, koja time, što god to značilo, gubi status povijesnog mjesta i postaje obiteljska grobnica. Nakon što su ih razdvojili (prema izvorima, Tito nikada nije pristao na razvod), Tita i Jovanku sada mrtve spajaju.

Ova priča, izvan svakog povijesnog konteksta, sama za sebe, govori o duboko dehumaniziranom društvenom ambijentu. Ako se sve ovo moglo dogoditi jednom građaninu, zašto ne bi moglo i svakom drugom građaninu? Ne treba se tješiti time da svaki drugi nije bio ni Predsjednik Republike ni njegova supruga. Ta misao me opsjeda odavno.

Nisam prema Jovanki Broz imala nikakav osobni odnos. Za mene je ona bila dio jedne institucije i u tom smislu i sama institucija. Vjerujem da će povijesna znanost rekonstruirati sudbinu Jovanke Broz: ona to već čini kroz biografije Josipa Broza Tita.

Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji suvremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom otupila osjećaj za složenosti života i povijesti, za tragiku čovjeka. Bez tog osjećanja, mi smo u slijepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovjekom: živim i mrtvim.