Nova-stara mjera oporezivanja bogatih redovito se pojavljuje u skoro svakom političkom pejzažu. Ona pritom ispunjava različite ekonomsko-društvene uloge, od one osnovne, popunjavanja državnog proračuna i smanjivanja deficita, preko uvijek praktične uloge predizbornog strateškog trika, do možda njene i najvažnije uloge, koja se jednako odnosi na sve političke opcije. Ta uloga mogla bi se nazvati ostavljanjem pozitivnog dojma solidarnosti u kojem se neizostavno predstavlja kao zalog ideje o 'boljem društvu u kojem se bogatstva dijele ravnomjerno'. Aktualno, može ju se pratiti u barem nekoliko scenarija, od kojih zasad nijedan nije izvjestan
U proračunu izborne godine Barack Obama opravdava podizanje porezne stope za najviše prihode najavljenom serijom ulaganja u infrastrukturu, prije svega u izgradnju cesta i mostova, koje bi do 2018. godine američkoj ekonomiji donijele niz novih zaposlenja.
Konkretno, sa sadašnjih 20 posto porez na dividende bi se podigao na 36,9 posto za najbogatiji sloj, a tim bi se potezom, nazvanim 'Buffettovim pravilom', prema poznatom investitoru Warrenu Buffettu, u sljedećih deset godina prikupilo 206 milijardi dolara.
Kao glavni argument Obama je naveo kako primjerice republikanski kandidat Mitt Romney na svoje bogatstvo, koje se procjenjuje na oko 220 milijuna dolara, plaća nižu poreznu stopu no većina Amerikanaca. Argument je to koji sasvim dovoljno govori o motivaciji za novi porez. Očekivano, republikanci se izričito protive Obaminom prijedlogu, tvrdeći da se radi o novom udaru na poslodavce.
Zamjenik britanskog premijera Nick Clegg direktno se inspirirao Obaminom mjerom, koja zauzima središnje mjesto u nježno naslovljenoj 'kampanji pravednosti'. U njegovom diskursu ona pak nosi nešto tvrđe ime 'tajkunskog poreza', a cilj joj je skoro identičan kao u SAD-u. Njegova izjava, iza koje zasad ne stoje nikakve konkretne mjere, glasi : 'Malo me stvari čini toliko ljutitim kao multimilijarderi koji spletkare da bi plaćanje poreza sveli na minimum. To je uistinu nečasno.'
Puno vike ni za što
Francuski predsjednički izbori iznijeli su pak jednu radikalnu i jednu restriktivnu viziju oporezivanja najviših prihoda, od kojih su i jedna i druga veoma upitne u mogućoj praksi. Kandidat socijalista Francois Hollande zadobio je međunarodnu pažnju zvučnom najavom da godišnje prihode iznad milijun eura valja oporezivati stopom od 75 posto. Ta je najava prije svega podsjetila javnost na niz slučajeva u kojima najbogatiji već sustavno prijavljuju boravište u susjednoj Švicarskoj i Belgiji da bi izbjegli već relativno visoke porezne stope na bogatstvo u Francuskoj.
No Nicolas Sarkozy nije ni na to ostao bez reakcije te je najavio uvođenje tzv. poreza vezanog uz nacionalnost. Prema njegovim riječima, 'svaka osoba koja se prijavi izvan granica Francuske s jedinim ciljem izbjegavanja nacionalnog poreza morat će prijaviti iznos poreza koji plaća u inozemstvu. Ako je iznos manji od onoga koji bi plaćala u Francuskoj, morat će nadoknaditi razliku'.
Zanimljivo je, a i indikativno, da je u svom prijedlogu posve zanemario činjenicu da je iznimno teško, ponekad i nemoguće, odijeliti one koji su otišli u fiskalni egzil od ostalih građana koji žive izvan granica matične zemlje.
